Posljednja ljubav babe Dunje

Za černobilsku smo tragediju saznali sa zadrškom od nekoliko dana. Sjećam se nepogrešivo.
A baba Dunja? I ne znajući za događaj živi u svom Černovu, radi, brine o svom vrtu, predana svojoj dnevnoj rutini sve dok nju i suseljane ne počnu evakuirati, a cijelo područje zatvarati zbog trajne kontaminiranosti.
Pokušava baba Dunja živjeti tu u obližnjem gradu, ali neće dugo izdržati i prva će se vratiti u svoje Černovo, u život na kakav je navikla i u kakvom jedino zna biti svoja.
Cijeli je roman Dunjin solilokvij. Iz trenutaka, situacija ozračene sadašnjice, bljesnu reminiscencije prošlosti. Ali, nema tu sentimentalnosti, nema nježnosti, iz svake misli izbija prikrivena rezignacija i osjećaj neispunjenosti želja i nadanja. Veselu, lijepu djevojku život-muž je učinio nesretnom ženom koja, istina, poslom pomoćne medicinske sestre i primalje kompenzira nemogućnost emotivne obiteljske komunikacije, ali to će, vidjet će se kasnije, ostaviti dubok trag u njenoj djeci.
Sve je to babi Dunji potpuno jasno, ona sebe samu, a time i nas zapravo samo izvješćuje o svojoj prošlosti, bez propitivanja, bez žaljenja, bez zamjeranja. Čvrsto na zemlji, pragmatična, organizatorica i po potrebi glasnogovornica černovske zajednice. Jer konačno: „Dobra stvar kod starenja je to što više nikoga ne morate pitati za dopuštenje – je li u redu da živite u svojoj staroj kući i da ostavite paučinu da visi. Uostalom, pauci su ovdje bili prije mene.“
Pionirskim povratkom u visoko ozračeno Černovo baba Dunja postaje medijska ličnost, a pomalo joj se pridružuju mrtvi i nekoliko polumrtvih živih pa černovska zajednica raste zahvaljujući neobičnim individualcima koji žive jedni kraj drugih, ali i dalje svatko u svom ograničenom mikrokozmosu svjesni očekivanog ishoda svoga izbora. Tu je već jako iscrpljen Petrov koji živi od knjiga (čita Castanedu i sve što nađe), bračni par Gavrilov igra šah, Marja ogromnog tijela koja pristaje udati se za stogodišnjaka Sidorova kojeg je prethodno Dunja odbila. A onda u Černovo dolazi netko tko ovamo nikako ne pripada, tko je mlad, zdrav, dijete koje bi otac-osvetnik namjerno izložio radijaciji kako bi napakostio majci-ženi koja ga je ostavila. Taj će ih događaj udružiti i dogodit će se umorstvo i spasit će se dijete i baba Dunja će, da bi ostalima omogućila slobodu dostojanstvenog umiranja, preuzeti odgovornost, biti u zatvoru do pomilovanja, a onda, vratiti se u svoje Černovo usprotivivši se kćerinoj organizaciji odlaska u Njemačku.
I upravo se pri kraju romana, iz jedinog trenutka iskrenosti s kćeri, razotkrivaju najbolnije istine Dunjinog života. Sretna što je kćer daleko od opasnosti, liječnica udata za liječnika u Njemačkoj, majka kćeri Laure, koju baba Dunja poznaje samo iz pisama i s jedne fotografije, ali za koju sprema novac, štedi za unukinu budućnost. Kćeri koja redovito šalje pakete, povremeno piše, ali dovoljno da baba Dunja bude mirna. A onda: „…shvatim da ću sada doznati nešto strašno. …Irina me gleda. Oči su joj širom otvorene i jako plave. Da nema toliko strogo lice, bila bi lijepa. Ali ja je nisam odgojila da bude lijepa. Pokušala sam je nekako progurati kroz život. Barem to mi je uspjelo. I u mojoj glavi je samo jedna misao: čemu sve to ako Laura ne postoji?“ Laura postoji, ali posve drugačija. „ona me mrzi“, kaže Irina. Ona nikad nije tako sa mnom razgovarala. Nikad nije rekla da je nešto mori. I odjedanput takvo što. Trebala bih je zagrliti, ali to nam nije običaj. „Ništa nisam napravila kako treba, majko.“
Je li Laura baba Dunjina posljednja ljubav? Ili je to ipak Černovo? Ili samo mir vlastite dosmrtne rutine?