Plivač

John Cheever je pisao o najvažnijim stvarima. Daleko od toga da bude samo bijeli anglosaksonski protestant i elitist koji nema pojma o životu izvan vazdazelenih, imućnih predgrađa, pustoši subotnjih zabava i postkoktelskog očaja, gdje svi muškarci putuju na posao, a sve žene imaju osjećaj da su protratile život, Cheever piše o samom središtu stvari. Ne bavi se čudacima, gubitnicima ili marginalcima, nego djecom, poslom i središnjom idejom zapadne književnosti – onim što on sam naziva “gorkim otajstvom braka” – time kako brak može strast pretvoriti u nešto gotovo nevjerojatno, ako ne i nemoguće. I premda je fasciniran onime što katkad opisuje kao “putenu anarhiju”, dovoljno je mudar da zna kako nas pokreću status, samopoštovanje i rad, a ne seksualna strast: živimo novac dok sanjamo o potpunoj ljubavi.

Vjerojatno bismo te priče mogli okarakterizirati kao čehovljevske, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Cheeverove vještine da uhvati važne trenutke u običnim životima, i to s dobroćudnom sućuti i nikad s visine, i zbog sposobnosti da napiše elegičan posljednji odlomak koji ujedno obuhvaća i nadilazi priču, a čitatelje ostavlja bez daha, kao da se sve na kraju baca u zrak u nekoj vrsti orgijastičkog slavlja. Možda bismo mogli reći i da je Cheever manje sumoran od Carvera, sveobuhvatniji, ironičniji i živahniji od Hemingwaya. Ali na kraju on uvijek ostaje posve svoj, sa svakom rečenicom odvagnutom i odmjerenom dok ne kaže točno ono što treba reći, a često i više.

—Hanif Kureishi