Ples oko Sunca

U autobiografiji Ples oko Sunca, iskreno i bez uljepšavanja, Vedrana Rudan piše o svom nimalo bezbrižnom djetinjstvu, o djeci i unucima, o putu koji je prešla od prodavačice sladoleda na rivi do najčitanije spisateljice u regiji. O tome zašto je u socijalizmu bilo nemoguće dobiti otkaz i kako je ona postala prva novinarka kojoj je to uspjelo u novom hrvatskom demokratskom režimu. Konačno, Vedrana Rudan nam pokazuje zašto je u životu najvažnije i najteže bez stida pogledati sebi u oči.

„Pročitala sam mnoge autobiografije, i da me ubijete ne mogu se sjetiti kako bi trebalo napisati svoju. Jasno mi je da bi sve trebalo ići nekim redom, od rođenja pa do groba, korak po korak. Kad pogledam svoj život, ne vidim uredno složen album sa slikama. Preda mnom je hrpa starih, žutih fotografija, tu je i mobitel s novim fotografijama, bilješke oko mene, kaos u meni. Možda ovo i nije autobiografija, ovo je terapija. Ubacujem u kompjuter očaj i radost, sreću i nesreću, prošlost koja možda nije ovako izgledala, budućnost kojoj se nadam, a tko zna hoće li je biti?

Imam sedamdeset godina. Na naslovnici izgledam kao da imam sedamdeset. Kapci su mi otečeni jer me muči alergija. Oči su mi stalno crvene. Lice mi je mrtvački blijedo, kad ga dotakne sunce, ono ga pozdravi pjegama. Ne smijem se često, uglavnom buljim opsjednuta strahom od smrti.

U knjizi sam se skinula do kraja. Povremeno se, oslobođena svake taštine, osjećam odlično u svojoj staroj, naboranoj, pjegavoj koži. Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa. Na mom se licu sreća ne vidi? Pročitajte knjigu, sreća u njoj čuči. Ne čujete me? Šteta. Smijem se na sav glas.“

- Vedrana Rudan