Pitat ću Hamurabija

Došlo je do točke kad se Barbarin tekst iliti njegova kompozicijsko-stilska shema može iscrtati na rasteru svekolikih nadanja. Naslovna semantika širi se i širi kroz končetozne neravnine ne bi li zahvatila refleksiju i začvorila nam recepcijske bodove. Kao da iz neravnog tla izbije vulkan refleksije. S druge strane, Barbara nas i dalje ostavlja u križaljkama i končetoznim vrtuljcima, no nisu to više rebusi i nenadani udarci jezičnog utega, već semantički složenije tvorevine koje vabe prema refleksiji teksta, svijeta i sebe samih.

— Tin Lemac

Većinu Barbarinih pjesama nužno je višekratno iščitavati, svlačiti velove s njih, odgonetati metafore, analizirati i uživati u otkrovenju sintaktičkih igrarija. Neke, pak, druge, nipošto nije uputno analizirati. Treba ih izgovarati i slušati, omirisati, dopustiti da vas u biranom trenutku zaskoče. Ona se vrlo sugestivno, često hipnotički, obraća čitatelju, izbjegava spretno instant teme i klišeizirane pomodne dosjetke, izuzev kad ih parodira. Iz njenih misaonih, introspektivnih pjesma, često ‘ključa’, posebno kad je riječ o pjesmama o čovjekovom traganju za istinom, nemogućnosti da je se zakrili, omeđi i oplodi. Iz Barbarine poezije iskaču i zablude i predrasude, propinje se krhki čovjek, mali i smrtan, ali s očuđenim razrogačenim očima, čas umoran od puta, čas radoznao i pun vjere; rastrgan između snovitog i zbiljskog.

— Elizabeta Krstić