Pisac i autoritet

U djelu "Pisac i autoritet" polemizira se s predodžbama autorstva proizašlim iz modernog poimanja autora i autorskog djela.

Polazeći od pretpostavke da današnje shvaćanje autorstva nije ni univerzalno ni bezvremeno, u dijelu "Pisac" autor postavlja brojna intrigantna pitanja: kada su koncepcije kreativnosti, originalnosti i individualnosti postale mjerilima vrednovanja autorskoga djela; jesu li autorska djela uistinu originalna i individualna; koliko zakoni odražavaju stvarne prakse pisanja, objavljivanja i čitanja djela; kako se stvara kanon "velikih autora" čija djela postaju nacionalnim i svjetskim kulturnim blagom; zašto se autorsko stvaranje doživljava kao kreacija, a autor kao genij; kako pisac - netko tko piše riječi - postaje autor - netko čije riječi zavrjeđuju pozornost itd.

Korištenjem moderne teorijske literature za analizu položaja sjevernohrvatskih pisaca vjerskih djela iz 18. stoljeća u dijelu "Autoritet" propituje se položaj autora u zadanom prostornom i povijesnom kontekstu. Dokazuje se da su kasnijom, komparativnom evaluacijom pisci dekontekstualizirani i istrgnuti iz izvornoga konteksta stvaranja. Iako je vjerska književnost bila dominantna u tom razdoblju, nikada joj nije pridavana veća pozornost, pa je tako središte postalo margino i obrnuto: pisci koji su bili u matici su marginalizirani, dočim su oni koji su stvarali marginalne žanrove kanoniziram u povijestima hrvatske književnosti.

Knjiga nudi novi, u hrvatskoj znanosti neuobičajen pristup proučavanju starije tiskane knjige. Inovativnost metodološkog pristupa unosi novo svjetlo u istraživanje hrvatske književne baštine i smješta ovo djelo uz bok modernim svjetskim raspravama u sve raznolikijem području povijesti knjige.