-
Besplatna dostava za narudžbe iznad 50.00 €
- Program vjernosti
Okretište
-
Brza dostava u roku od 2 do 3 dana! -
Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 50€ -
Besplatno preuzimanje u knjižari, Trg bana Josipa Jelačića 17
Audio
- Opis
- O autoru
- Recenzije kupaca (1)
- Detalji o knjizi
Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe: naime, zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj.
„Okretište“ je roman koji se izravno bavi ili bolje reći bori s traumom protagonista koji prolazi kroz ovo iskustvo. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu. Iako u romanu nema niti spektakla niti crne kronike, ovaj roman ostavlja bez daha; ogoljen do srži, „Okretište“ je bolno dirljiva posveta životu, preživljavanju.
Za Karakaša je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je – kako kaže – boljelo svako slovo koje je udario. U snove mu – svjedoči ovaj roman – i danas dolaze preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose svoje oružje, traže da bude oko za oko, zub za zub, traže da riješi ovu nepravdu jer nizašto nije kriv i nikome nije ništa napravio. Da izravna račune, jer da mora odlučiti hoće li biti čovjek pa da mu konobar donosi u birtiji piće na stol ili da bude žaba pa da mu ga ostavlja na podu.
Književnost je za Damira Karakaša oduvijek bila jezik, ne puko opisivanje događaja. "Okretište" je remek-djelo autora poznatog po sažetom izrazu, bez viškova, i po jeziku u kojem je – u biranim stilskim rješenjima – koncentrirana duboka misao književnosti.
Roman zapisa, bolničkih, postbolničkih, dnevnih, reminiscentnih… Roman o strahu, nemoći, bijesu, osveti, želji zaborava. Ono čime se roman bavi, već se dogodilo pa klasične fabule i nema; pratimo samo lepezu stanja, fizičkih i psihičkih, pa sam djelo i doživjela kao roman stanja pripovjedača, osobno mi posve nebitno što su, kao što znamo, ovdje autobiografski pisac i pripovjedač jedno.
Knjiga me privukla fotografijom na prednjem omotu, savršeno nas uvodi u temu instalacija Edwarda i Nancy Reddin Kienholz, Sollie 17 „koja nudi voajerski uvid u život usamljenog očaja. Izaziva suosjećanje, strah i pitanja za društvo…“ (Smithsonian American Art Museum, 2006)
Posebnost romana (ako smo svjesni da je umjetnost tek preoblikovani život, a iste teme se stalno vrte pa autorov način preoblikovanja čini djelo drugačijim, posebnim) svakako su jezik i stil koji me oduševio. Iako bismo očekivali tijek misli, razrađene dvojbe, začudo čitamo gotovo dokumentiranu realnost, nabrajanje onog što tijelo radi i oko vidi, a iz svega čitamo trenutno stanje čovjeka razapetog pitanjem kako riješiti frustrirajuće posljedice napada na okretištu i kako se vratiti normalnom životu. Ponekad mi, više od riječi govori upotreba interpunkcije, a rečenice s toliko „;“ (točka sa zarezom) savršene su, gole, ponekad čak okrutne, bezosjećajne, ponekad osjećaj izvire sa zadrškom, ali nikad sentimentalne. Ipak, simbolika se lako razrješuje: korijeni, djetinjstvo, školovanje – osjećaj nepotvrđenosti, obiteljskog razočaranja; planovi s razbacanim slovom „U“, pogled u visine, ptice, avioni, bajunet…rijetka, ali završno znakovita komunikacija sa ženom, odlazak u kino i čini se, razrješenje…okretište životu.
„Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.“ (37)
„Vani lete ptice, jedna je upravo proletjela u zlatnoj krletki; noću se kroz taj prozor vide svjetla grada: ponekad okvirom ispunjenim mrakom prođe neka sitna svjetlost, možda krijesnica, pa poslije još jedna: kao misao o slobodi.“ (42)
„Ponekad me iznenada napadnu misli tako teške da ih objema rukama moram odgurivati uzbrdo, onda pomislim, živ sam i dobro mi je: život se polako vraća svojoj svakodnevici: što ćemo danas za ručak, idem platiti račun za mobitel, tata, imaju li duhovi noge; izvukao sam iz frižidera zaleđeno meso, odložio ga u sudoper, stajao pored prozora; malo poslije počeo sam, pun osjećaja i želja, kovati planove za novi roman; povukao sam ciferšlus na majici da lakše završim misao o tome: čekam samo da se javi potreba za tim pisanjem, a onu knjigu sa slovima jednostavno ću umetnuti u ovu; sunce je već bilo visoko…“ (105)
„…otvorio oči još uvijek držeći kvrgavu glavu rukama, a vjerojatno sam i urliknuo jer je na vratima stajala moja žena i pitala me: „Šta je bilo?“ „Ništa“, rekao sam, „sanjao sam neki glupi san“; u sebi sam razmišljao kako je to još jedan od onih mojih bijednih pokušaja da se dokažem svojim roditeljima, čak i u snu; oni pak i dalje