Očekivanja
-
Brza dostava u roku od 2 do 3 dana!
-
Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 50€
-
Besplatno preuzimanje u knjižari, Trg bana Josipa Jelačića 17
- Opis
- O autoru
- Recenzije kupaca (0)
- Detalji o knjizi
Očekivanja
„Anja Mugerli širi diskurs o neplodnosti i uz Janinu pripovijest u prvom licu crno na bijelom bilježi kroz kakva emocionalna, fizička i psihička stanja prolazi žena u procesu oplodnje uz biomedicinsku pomoć. Druga je važna perspektiva romana pak prikaz društvenih očekivanja, kako se duboko mogu ukorijeniti u pojedincu te, prije svega, kako snažno mogu povrijediti. Radi se o romanu s uvijek aktualnom i važnom tematikom o kojoj je nužno govoriti. ”
- Tinkara Uršič Fratina, e-portal Koridor – raskrižja umjetnosti
U drugom romanu Anje Mugerli pratimo priču Jane i Primoža, koji žele dijete. Na to da je već krajnje vrijeme za potomstvo, cijelo ju vrijeme podsjeća i okolina. Njihovo se očekivanja vrlo brzo ne pokazuju kao ništa veselo, nego vrlo mučno i bolno. Autorica u romanu otvoreno progovara o neplodnosti, umjetnoj oplodnji, pobačaju – temama koje su danas još uvijek tabuizirane.
U središtu je pisanja žena, njezine društvene uloge, a prije svega njezino tijelo, koje se dokraja razgolićuje i izlaže pogledu zajedno s osjećajima osamljenosti, praznine i krivnje. U tamu, hladnoću i tišinu koje prožimaju uvijek iznova pak ulazi svjetlo, priroda i umjetnost, koji ublažavaju težinu života.
„Žena s moje desne strane demonstrativno odgrne plahtu i pokaže mi svoj trbuh. – Krvarenje u petom mjesecu, kaže, već dva tjedna sam tu, poludjet ću od dosade. Iskustva drugih dviju su slična: sve imaju rizične trudnoće, a mene osjećaj da imamo nešto zajedničko napusti prije nego što mogu izgovoriti sretnica.”
„uzeli su joj
maternicu i preoblikovali je iznova, kao da je od glinena kraju su
utisnuli žig u nju u dvadeset prvomstoljeću to
je moguće kad su joj je vratilirekli su da
je sad njena materni-ca savršena a
žena ju nijeprepoznala
rekla je tonije moja
mater-nica to je
sa-mo još ma-
teri-
ja”
„Nasmijemo se, a Tomaž kaže: Pazi da se ne ostvari. Katja obriše suzu iz kuta oka i upita: Što to? – Pa vjenčanje, hrpa djece i sve to. – O, nema opasnosti, ja nikad neću imati djecu. – Aha, zaboravio sam da vi umjetnice nemate vremena za djecu, govori Tomaž.”
„Bez spolnog odnosa je, recimo, nastao prvi ljudski par, Adam i Eva, piše autor, a Isus bezgrešnim začećem. U antičkoj verziji umjetne oplodnje, u mitu o Edipu, Jokasta je navodno iz svog pijanog muža, tebanskog kralja Laja, izvukla spermu i začela sina. Autor članka ističe da obje umjetne oplodnje imaju tragičan svršetak: Isus prolazi patnju i umire na križu, a Edip, oslijepljen, osramoćen i usamljen, luta divljinom.”
„Tina inzistira na tome da se želi vratiti u kuću i da jednostavno ne može ležati na plaži dok je njezino dijete bolesno. Lice joj postaje sve ljuće, a u nekom trenu mi se učini kao da nam želi odbrusiti vas dvije ne razumijete zato što nemate djece, ali se suzdrži.”
„Već se krenem vraćati dolje, kad je ugledam. Slika visi desno od vrata i manja je nego što je se sjećam, a ni boje nisu onoliko žive, ali možda mi se to samo čini. Svaki neodlučan korak je poput koraka prema praznini, a istovremeno je toliko toga u meni. S donjeg kata se začuje aplauz. Stojim pred slikom i zurim u nju na isti način na koji žene na platnu rukama dodiruju svoje trudničke trbuhe: kao da se žele uvjeriti da su stvarni.”
„Osvjetljuje pukotine u odnosima žena, u prvom redu s partnerom, jer meta bolnih postupaka nije njegovo tijelo, a potom i s prijateljima i poznanicima, gdje je nerijetko ne razumiju dovoljno. Kako ostati čovjek kad si reduciran na tijelo koje te je ostavilo na cjedilu? Očekivanja su drugi roman Anje Mugerli, koja je za zbirku kratkih priča Pčelinja obitelj dobila Europsku nagradu za književnost. Autoricu krasi izniman osjećaj za prikazivanje nijansi u složenim međuljudskim odnosima te hrabrost za hvatanje ukoštac s tabu-temama, što neplodnost unatoč sve većoj učestalosti i dalje ostaje.“
- Ksenja Grešak, Gradska knjižnica Ljubljana
Anja Mugerli (1984.) diplomirala je slovenistiku, a magistrirala izvedbene studije i kreativno pisanje. Objavila je zbirke kratkih priča Zelena fotelja (2015.) i Pčelinja obitelj (2020.), a za potonju je 2021. dobila Europsku nagradu za književnost. Kratke su joj priče prevedene na hrvatski, srpski, makedonski, engleski, njemački, francuski, mađarski i litavski. Roman Spovin (2017.) bio je nominiran za Nagradu Kresnik i predstavljen 2019. na festivalima debitantskih romana u Budimpešti i Kielu. Za svoj drugi roman, Očekivanja (2023.), nagrađena je 2024. Nagradom Kresnik.
Anita Peti-Stantić profesorica je na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.), tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa te, s Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije i Language Planning and National Identity in Croatia. Uza znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a posljednjih nekoliko godina intenzivno se bavi istraživanjem i popularizacijom čitanja. O toj je temi sama napisala knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i jednu s kćeri Vedranom, pod naslovom Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?. Objavile su i uredničku knjigu Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga? S Mirelom Barbaroša-Šikić te u suradnji s Jasminom Kendom, upravo joj je objavljena knjiga pod naslovom Puni krug: Zašto i kako čitati s mladima? Sa slovenskoga i engleskoga na hrvatski je prevela više od 70 knjiga te je dobitnica Lavrinove diplome za 2025. godinu.
„Dok sjedim na školjci s čašicom od jogurta između nogu, čini mi se da se po mojoj nutrini valja nešto okruglo pa se kao kuglica na fliperu odbija od mojih organa. Stavim čašicu na stroj za pranje suđa, otvorim foliju i izvučem testnu traku; u urinu je držim deset sekundi, potom je stavim na rub umivaonika, provjerim na telefonu koliko je sati i odem iz kupaonice.
Pet minuta može trajati čitavu vječnost s kojom ne znam što bih. Bez pravoga cilja premještam stvari po stanu, operem čašu u sudoperu, obrišem je i spremim na policu. Krpa mi visi između prstiju kao da drži nešto mrtvo. – Što ako nikad ne uspijemo? Primož, koji je dosad nepomično sjedio na klavirskom stolcu i kažiprstom skrolao po svom telefonu, podigne pogled.”