Obitavališta duša

“Lađa na kojoj pjesnik u društvu svoje voljene Mo putuje na sjever polako rastvara svoje ograničene fizičke dimenzije u beskonačan prostor i neograničeno vrijeme. Silazak u Potpalublje znači silazak u povijest svijeta koja se proteže od mitoloških pripovijesti o genezi bogova do najaktualnijih i najbolnijih suvremenih pojava (npr. migranti ili izbjeglice), Trojanski rat pretače se u Drugi svjetski rat i jugoslavenske konflikte. S druge pak strane, uspon u Natpalublje otvara dragocjene dimenzije umjetnosti; ovdje dolazi do temeljitog obrata u pripovijedanju pripovijesti, zato što Novak svojim mrtvim dušama omogućava da zažive životom kakvim bi rado živjele kad ne bi bilo povijesti. Sjećanju kao temelju epskog svijeta priskače u pomoć mašta. Raj je, dakle, svijet bez povijesti; Pakao počinje s poviješću. ‘Vječne duše’, to jest zadnji, deveti svezak treće knjige, sinteza je ljepote i apokalipse: lađa bježi ispred ratne kataklizme i kataklizme podneblja te spašava sjećanje – pripovijest. Ako je ‘Vrijeme očeva’ odjek Ilijade, onda su ‘Vječne duše’, zadnji svezak Obitavališta duša, odjek Odiseje kao povratka na rodnu Itaku.” – Janez Vrečko, iz Pogovora Velemajstor jezika i pjesničkih formi, vrstan poznavatelj tradicije i pjesnik koji ne skreće pogled od mučnih fleševa sadašnjosti, Boris A. Novak u Obitavalištima duša svoj je opus magnum pjesnički sažeo i učinio još osobnijim, uzdigao ga na metafizičku, možda čak i religioznu razinu. Uz odmjereni naklon svojemu vodiču, velikom autoru Božanstvene komedije, ali i u dijalogu s čitavim nizom slavnih mitologa i mitomana (Homer, Vergilije, Ovidije, Milton…), Novak epu udahnjuje novi život, stvarajući veličanstven pjesnički svemir u čijem središtu pulsira poruka o sudbini čovjeka, usudu umjetnika i umjetnosti, o ljubavi i o smrti. Obitavališta duša posljednji su, treći dio eposa Vrata nepovrata, koji je – sa svojih 40.000 stihova – Borisa A. Novaka potvrdio kao jednog od najznačajnijih i najpotentnijih suvremenih slovenskih pjesnika.