O KRAJU SVIJETA KORALJI PJEVAJU

Tko bi, makar i samo apstraktno, geometrijski, zemaljsku kuglu probio dovoljno dugačkom iglom, a da joj vrh zabode u Hrvatskoj, izašao bi s druge strane globusa negdje kod Novog Zelanda. I to bi relativno opravdano mogao nazvati odredivanjem kraja svijeta. Relativno, jer ono što rado nazivamo finis terrae nikako nije kraj, već glatko može biti i početak, ishodište jedne priče, koja, ispričana s te točke, svijet čini manjim nego što bismo isprva pomislili. Ni vremenski on nije globalni svršetak, odnosno, kako kaže autor knjige koja je pred nama, a predstavlja upravo takvu priču, „trenutak u kojem prestaju vrijediti stare formule“.

Roman „O kraju svijeta koralji pjevaju“ Marija Vrbančića vraća nas u prve dane Prvog svjetskog rata, kad se, bar u europskoj duhovnosti, vizije svjetske propasti bijahu već dobrano namnožile, i odvodi na fiktivni novozelandski otok, čijem vremenu, da nije bilo kolonizacije i začetaka onog što danas nazivamo globalizacijom, takve vizije ne bi bile nimalo bliske. Ali kako je otok, eto, i sam kolonija (jer to je nažalost jedan od modusa insularne imaginacije), na njemu se u nizu međusobno vješto isprepletenih priča kolonizatorske civilizacije susreću s onom domicilnom, maorskom, a tu su, da raster bude gušći, i Tarare, u čiju se domicilnost slijedom austrougarskih iseljavanja sretno umiješala i jedna nama dobro poznata, dalmatinska

. Pred takvom pozadinom prostorna i vremenska višeslojnost fabule, koja na upravo čaroban način u isti mah jest i nije standardno povijesna, ne može, a da se ne osloni na predaju i njezin istinski medij – pjevanje. I ne čudi stoga da se autor u doživljaju tog pjevnog/pjesničkog kazivanja, koje u priči/pričama nemilice dopire sa svih strana, ne poziva samo na tzv. homersko pitanje, već i na Homera samog, koji u njemu kao da doživljava svoj sasvim logički odjek. Dichtung je to što ga, primjerice, Martin Heidegger ne tumači uzalud kao „zbivanje riječi“, polifonija iskona, predodređena da se – ako se samo znade pripovijedati, a autor je u tome bjelodano majstor – na kraju slije u roman koji se teško ispušta iz ruku. A koje se to stare formule rastvaraju u tom pjevu koralja, o tome će, ovisno i interesima i nagnućima (jer roman je i antropološka poslastica) na kraju knjige (nikako ne i svijeta) najbolje prosuditi čitatelj sam.