O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti

Dobro znam da obožavanje heroja, ono što ja nazivam obožavanjem heroja, u naše vrijeme kao da je jenjalo i sasma prestalo. Ovo je, iz razloga koje bi vrijedilo jednom ispitati, doba koje poriče da postoje veliki ljudi; poriče poželjnost velikih ljudi. Pokažete li našim kritičarima kakva velika čovjeka, Luthera primjerice, počet će ga, kako kažu, »objašnjavati«; neće ga obožavati nego će ga izmjeriti — i zaključiti da je to malen čovjek! Bio je »dijete svog vremena«, kažu; vrijeme ga je izvelo na pozornicu, vrijeme je sve učinilo, on nije učinio ništa — ništa što ne bismo mogli učiniti i mi, mali kritičari!

Nisu li svi istiniti ljudi koji žive i koji su ikada živjeli vojnici iste vojske, unovačeni pod vodstvom neba da se bore protiv istoga neprijatelja, carstva mraka i nepravde? Na istinitim, čestitim ljudima, sve će odore biti dobre. Bit će dobrodošlo svakovrsno oružje, arapski turban i brzi skimetar, moćni Thorov čekić kojim ruši jetune. Lutherov poziv na borbu, Danteova melodija-koračnica, sve istinito je s nama, ne protiv nas. Svi smo mi pod jednim vođom, vojnici iste vojske.

Thomas Carlyle (1795–1881.) bio je britanski britanski esejist, povjesničar i filozof. Njegova su djela izrazito snažno utjecala na intelektualnu i umjetničku kulturu viktorijanskog doba. Protiv duha svoga vremena, zazirao je od materijalizma industrijske civilizacije i tražio poštivanje pravde i moralnih zakona.