Niti-Niti

Dragutin Lučić Luce u kierkegaardski duhovito naslovljenoj zbirci sedam probranih filozofijskih eseja „Niti-Niti“ tematski se uglavnom usredotočio na očigledne sličnosti i neizbježne razlike, na složeno međudjelovanje i slojevit međuodnos, filozofije i pjesništva, odnosno mišljenja i pjevanja. Osnovni alat, glavno sredstvo mišljenja i pjevanja, i filozofije, u sustavnom logičko-kritičkom tumačenju svijeta i pokušaju spoznaje istine, i poezije (šire, književnosti), u traganju za estetikom unutarnjega i izvanjskoga svijeta, jest jezik ili, još elementarnije, riječ (pojam). U širokom rasponu od osebujne etimologije do sveopće filozofije, od posebna značenja do posvemašnje općosti, i svekolikih poveznica u okviru toga višedimenzionalnoga lirozofijskog prostora, Lučić analizira, raspoznaje, povezuje i interpretira za pjesničko-filozofijsku raspravu bitne opuse značajnih pjesnika (književnika) i filozofa, kako europskih tako i hrvatskih, utjecajnih mislitelja, poglavito: Friedricha Nietzschea, Tina Ujevića, Sørena Aabyea Kierkegaarda, Vanje Sutlića, Karla Marxa, Alberta Moravije, Martina Heideggera... Svima njima (i ostalim filozofima, književnicima, umjetnicima i intelektualcima obuhvaćenima knjigom ili u njoj spomenutima) nadahnuće izvire iz poezije (književnosti) ili filozofije, ili obojega, pa njihovo djelo neminovno zrači i filozofičnošću (u pjesnikā) i poetičnošću (u filozofā). Vječna obuzetost, od kad je čovjek počeo misliti i pjevati (ili obrnuto, što je bilo prije?), i filozofā i pjesnikā jest konačnost koja „otvara dveri slavi, a ugušuje zavist“ (Bacon) – smrt – što je i posljednji Lučićev filozofijski ogled o istoimenoj knjizi Vladimira Jankélévitcha.