.
.
Brodovi nad gradom
Brodovi nad gradom knjiga je osječke vrlo intimne topografije, od turske povijesti, preko devetnaestostoljetne esekerske prostorne (ne)samosvijesti pa do osječke „socijalističke renesanse“, priča o gradu koji prijateljskom oku pripovjedača daruje male tajne uvide u prostore, zgrade, tajanstvene mreže ulica, u povijesne taloge koji se odražavaju u mijenama imena ulica i trgova, u panonskoj blagosti i tvrdoglavosti. Osijek, Jugoslavija, pripovjedačeva je dječačka heterotopija rekreirana u priči o vlastitom nadrealnom urbanom genetskom kodu.
Na početku knjige Nenada Rizvanovića Brodovi nad gradom naveden je moto iz Berlinskog djetinjstva Waltera Benjamina o lutanju gradom kao vještini osjetilnosti u kojoj se stapaju detalj i emocija, o gradu kao metaforičkoj šumi kroz koju lunjamo u slatkoj omaglici namjernog nesnalaženja. Gotovo doslovno posvajajući ovaj moto, Rizvanovićev Osijek u knjizi postaje apovijesna simbolička šuma kroz koju lunja neimenovani pripovjedač mapirajući u svojoj svijesti mreže osječke alternativne gradske povijesti i trača, pronalazeći paradoksalne podudarnosti između povijesnog pamćenja grada i vlastitoga odrastanja u istome gradu. Narativno ispreplećući nekoliko tematskih niti – od vlastite obiteljske priče, metonimizirane u pripovijedanju o obiteljskim automobilima koje pripovjedačevi roditelji odabiru i potom ih se, na nesreću pripovjedača, rješavaju, a koja se zbiva u sretno – gorko-slatko – doba kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u prostorima osječkog Gornjeg grada i gradskoj okolici, preko pripovijedanja o široj obiteljsko-susjedsko-prijateljskoj zajednici napučenoj likovima neobičnim i prisnim, pa do intimne (auto)biografije koju oblikuju glazba i snovite ženske figure – pripovjedač ih međusobno sljubljuje izdvojenim mikroesejima o osječkim lokalitetima, zgradama i sportu kreirajući metaforički sveobuhvatnu panoramu grada koji se opire i melankoliji i avanturizmu.
Iz recenzija:
Nenad Rizvanović pisac je sjećanja i pisac je Osijeka, grada svoga djetinjstva i mladosti, koji dokumentira na jedini način na koji uistinu nastaje književnost – njegovim ljudima. Plan grada tako je iscrtan tijekom jedne ljubavne veze, a onda i životom jedne obitelji. Nostalgična je to šetnja od ledine gdje samo što nije niknuo Sjenjak do terase Hotela Royal, preko Trga slobode pa duž Ulice Republike, koja se nekada nije zvala tako – a mogla se zvati i drugačije, imenima kojima su se zvale mnoge ulice u Osijeku, imenima koja prizivamo kada govorimo o nekom drugom, možda boljem gradu. Rizvanovićev nam Osijek tako postaje bliskim iako ne poznajemo ni ta mjesta ni to vrijeme, kada su nad njime mogli ploviti brodovi. I kada je Frank Sinatra sjedio na terasi Hotela Royal.
– Ena Katarina Haler
Brodovi nad gradom intimni su, melankolični i osječki onoliko koliko je to i Trg slobode, Rizvanovićeva knjiga mikroproznih fragmenata, ali i neke druge njegove knjige. Možda i sve, samo na različite načine. No korak od ‘prozoida’ do romana velik je i taj je korak svjesno i uspješno učinjen. Nije ovdje riječ o klasičnom Bildungsromanu, premda itekako ima njegovih naznaka, niti o nostalgičnim zapisima o boljoj prošlosti, što opet ne znači da nema sentimenata. Pripovjedača kao pravog flâneura vodi intuicija, percepcija mu je subjektivna i raspršena, doživljaji simultani. Ne hoda utvrđenom osječkom rutom, za njega je grad šuma simbola povijesne, obiteljske i osobne memorije i zato: Bacite plan grada! – rekao bi vam i Walter Benjamin. Ovo je roman koji nevidljivom kamerom bilježi i skladno spaja toponime i intimne krajolike, vremenske kapsule i esekerski bedeker, kaos stvari i muzej djetinjstva. Mapiranje je to svijeta u kojem postaje doista nebitno je li Sinatra viđen u osječkom Hotelu Royal, sve dok se to dobro upisuje u sjećanje, a ono može, ponekad i treba, biti iracionalno i nadrealno. Intimno, ovom me knjigom Rizvanović podsjeća na to kako smo se jednom ‘osjećali udobno u panonskom gradu, na kraju svijeta’ i kako je svijet bio ‘lak, jednostavan i pun sadržaja koji nam se dopadao’. I manje me zanima žanr, postupci, dokumentarizam i autofikcionalizam, samo želim zaviriti u Keršovanijevu ulicu i provjeriti plove li tamo, rano ujutro, još uvijek brodovi svojim tajanstvenim rutama.
– Jagna Pogačnik
O autoru:
Nenad Rizvanović (1968., Osijek) završio je studij hrvatskog jezika i književnosti i južnoslavenskih filologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorski studij na Sveučilištu u Zadru. Kritiku, poeziju i prozu objavljuje od 1985. godine. Uređivao je književne časopise, tribine i festivale; od 2001. radi kao urednik u nakladništvu. Dosad je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001.), Dan i još jedan (2003.), Zemlja pleše (2006.), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translajtanije (2018.), Longplej (2019.), Stvaranje čitatelja (2020.), Trg slobode (2022.) i Plan grada (2023.).
O urednici: Dubravka Zima rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Studirala je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 1995. Na istom je fakultetu i magistrirala s temom o Ivani Brlić-Mažuranić 1999. godine te doktorirala 2004. s temom iz hrvatske dječje književnosti. Zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica. Predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti. U znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige Ivana Brlić-Mažuranić (2001.), Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (2011.), Uvod u dječju književnost (u suautorstvu s Marijanom Hameršak, 2015.), Praksa svijeta (2019.), Djevojka u gradu (2022.)
Iz knjige:
Mama i tata upoznali su se u subotu 1. srpnja 1967. na terasi Hotela Royal u Šamačkoj ulici. On je prišao bijelom i željeznom stolu za kojim su sjedile mama i njezina prijateljica Vjera, a one su se nasmijale njegovim čudnim i duhovitim rečenicama. On je rekao „zec” i Lola je rekla da je zecu sigurno neprijatno što je sam u šumi. Nisu ranije vidjele tog muškarca koji je nosio bijelu košulju, laki tamnoplavi sako i talijanske cipele. Vjera je bila impresionirana njegovim izgledom. Ništa djevojku ne može impresionirati na muškarcu kao ukusno skrojena odjeća. Vjera je kasnije rekla da su dobro izgledali jedno pored drugog. Mama je odjenula kratku krem suknju, ukusnu bijelu košuljicu i blijedoružičastu vesticu. On se zvao Zafir! Kao nakit ili marka strane odjeće. Lola i Zafir, kao pjevački duet na Opatijskom festivalu. Zafir je te večeri hodao kao lunatik u potrazi za Lolinim licem. Samo je njezino lice u njegovoj svijesti svijetlilo poput svjetionika u mutnom oceanu.
Podaci
- Nakladnik
- Naklada Ljevak
- Biblioteka
- Biblioteka Cicero
- Uvez
- Tvrdi uvez
- Jezik
- hrvatski
- Broj stranica
- 184
- Godina izdanja
- 2023.
- Dimenzije
- 13,8x21 cm
- ISBN
- 9789533556963