Ne, ne i ne

Sve u svemu, ova drama krize srednjih godina vrlo je zabavno štivo, a Nina Lykke je oštroumna, nesmiljena promatračica… lucidan, crnohumorni roman. – Der Spiegel, Njemačka

Ingrid kuha, pere, čisti, radi, brine, održava… Jan šuti, klima, povlađuje, prihvaća, izbjegava, balansira… Hanne bježi, kontrira, sumnja, zdvaja, odustaje, isključuje… Obitelj, posao, brak. Što kad svatko od njih troje kaže svom dotadašnjem životu po jedno ne: Ne, ne i ne!

Što kada odbacimo društvene maske? Što kada se ne moramo ponašati kako spada i ne moramo obaviti ono što se od nas očekuje? Kada prekrižimo dotadašnje životne zadatke jednom zauvijek? Što kada se predamo strasti i željama bez osvrtanja na posljedice?

Ingrid u svemu slijedi zov dužnosti, ona postavlja ustaljeni, prihvatljivi okvir za svoju obitelj. Jan je njen muž, neambiciozan i kolebljiv čovjek, nesklon odlukama, kome slučajno napredovanje obilježi posao. Hanne je ona treća u tom trokutu, ona vječno luta, uvijek u nemiru, nezadovoljna partnerima, ali sad je njeno vrijeme, sada razara i stvara brak. Život.

Norveška autorica Nina Lykke u svom zapaženom romanu Ne, ne i ne na briljantan način, duhovito i satirično, secira narcističko društvo u kojemu živimo i uz pomoć svojih manjkavih likova otkriva nam metodom zrcaljenja nas same – uhvaćene u žrvnju svakodnevice kako se koprcamo dok nam naše mane posvuda ispadaju iz ruku…

Za ovo djelo autorica je nagrađena nagradom mladih kritičara Ungdommens kritikerpris, a knjiga se samo u Norveškoj prodala u više od 90 000 primjeraka.

Iz kritika:

Oštra poput britve, razotkrivajuća, neugodna priča o ljubavnom trokutu koja se čita u jednom dahu (…), uvlači se čitatelju pod kožu energičnom, realističnom prozom, koja mjestimice podrhtava od snažnih emocija. – Adresseavisen

Ibsenovski (…) nevjerojatno precizna u portretiranju određenog oblika života. (…) Nešto kao Dag Solstad za 2010-e, satirična, prepoznatljiva i zabavna. – Kulturhuset, NRK P2

Na prvi pogled čini se da su naše suvremeno bogatstvo i dekadencija glavne mete ovoga romana… no još su moćnije scene raspadajućeg braka, kada ona bezvremenska pitanja poput ljubavi, izdaje i želje za slobodom stupaju na pozornicu. To da priča isuviše brzo završava, sebi tumačim kao obećavajući signal da ćemo Ingrid možda opet sresti u nekom idućem romanu. – Morgenbladet

Nina Lykke donosi nam nemilosrdnu satiru o našim životima. Izobilje nas je zgrabilo za gušu u Lykkeinu romanu. A ona nas dodatno pritišće tamo gdje nas boli… to je situacija koja žudi za satirom, i Lykke nam je pruža. No njezina ambicija nadilazi prijateljski humor. Ona nema milosti pri opisima novog narcizma, naše hladnokrvne egzistencije, gdje jedni pred drugima poziramo, bilo na Facebooku ili u našim stvarnim životima.” – Aftenposten

Iz knjige:

„U čemu je smisao, štrebaš i ubijaš se u školi samo kako bi imao posao i kuću i djecu i onda rintaš kao luđak i na kraju samo umreš”, pitao je Jonas kad mu je bilo trinaest godina. „Zašto jednostavno ne stanovati u kamp-prikolici i živjeti od socijalne pomoći”, rekao je, a Ingrid nije znala što da mu kaže. Jer zaista, zašto ne živjeti u kamp-kućici, razmišljala je, zašto ne živjeti od socijalne pomoći, zašto lijepo ne leći i odustati od svega. To je to njezino nasljeđe, tu je bolest ona donijela u obitelj, tu nesposobnost nošenja sa životom s kojom se ona možda i izborila, ali evo je sad kod Jonasa, a uskoro će se pojaviti i kod Martina, i obojica će završiti depresivni i debeli i po cijele dane samo igrati kompjuterske igre.

Srećom, takva se pitanja više nisu ponovila, ali nekih godinu dana nakon toga obojica su sinova prestala govoriti. Jedan su dan cvrkutali kao ptičice da bi drugi samo nijemo buljili svaki u svoj tanjur, a kad su ih roditelji pokušali navesti na razgovor za vrijeme večere, od njih bi uspjeli izvući samo kratko mrmljanje i gunđanje. Ingrid i Jan pokušali su i dalje razgovarati među sobom, ali bilo je to teško u prisutnosti tih nijemih, bezizražajnih lica, a i pokazalo se da nakon svih tih godina više ne znaju kako razgovarati, a da ih nitko ne prekida.