-
Besplatna dostava za narudžbe iznad 50.00 €
- Program vjernosti
Nacija stranaca
-
Brza dostava u roku od 2 do 3 dana! -
Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 50€ -
Besplatno preuzimanje u knjižari, Trg bana Josipa Jelačića 17
- Opis
- O autoru
- Recenzije kupaca (0)
- Detalji o knjizi
Nacija stranaca
„U ovom vremenu neobuzdanog fašizma, dok definicija doma iz prethodne ere postaje sve udaljenija, Nacija stranaca je i poziv i utjeha, knjiga koja mi je pomogla da se osjećam mnogo manje usamljeno.“
- Omar El Akkad, autor knjige Jednog dana svi će oduvijek biti protiv ovoga
Diljem svijeta raste broj izbjeglica i prognanika, obespravljenih i raseljenih, političkih beskućnika i ekonomski isključenih. U desetljeću otkako je napustila vlastiti dom, Ece Temelkuran bila je politička Kasandra upozoravajući na nadolazeći fašizam one uvjerene da se to ne može dogoditi u njihovoj zemlji.
Sada, dok se ugnjetavanje širi i temperature rastu – dok se suočavamo s političkim i ekološkim krizama i iznova učimo da nijedna institucija nije toliko čvrsta da se ne bi mogla pretvoriti u prah i da nijedan dom nije tako čvrst da ne bi mogao biti uništen – napisala je Naciju stranaca: niz pisama jednog stranca drugom.
Politički aktualna i duboko osobna, ova izvanredna, ohrabrujuća korespondencija dar je koji treba čuvati u neizvjesnim vremenima. Koliko poetična toliko i precizna, to je knjiga za svakoga tko se osjeća otuđeno od sve monstruoznijeg svijeta. Pokazuje kako će, dok svi postajemo stranci, naš dom ovisiti o snazi koju pronađemo jedni uz druge.
„Beskućništvo, i doslovno i duhovno, sve je više suvremeno ljudsko stanje, a u knjizi Nacija stranaca Ece Temelkuran posvećuje mu pozornost koju zaslužuje. Ne samo da elegantno i dirljivo dijagnosticira našu zajedničku nevolju – ona predlaže mudra i održiva rješenja koja su nam toliko očajnički potrebna.”
- Pankaj Mishra, autor knjige Svijet nakon Gaze i dobitnik nagrade Weston
„Nova knjiga Ece Temelkuran novi je način razumijevanja svijeta. Autorica lucidno, iskreno i često ironično govori o tome gdje smo sada i tko postajemo. Nacija stranaca njezina je dosad najambicioznija knjiga.”
- Briab Eno
„Ece Temelkuran, sa svojom prekrasnom, elegičnom novom knjigom o tome kako postajemo 'bezdomni', u ozbiljnoj je opasnosti da postane nova Hannah Arendt.”
- Yanis Varoufakis, autor knjige Tehnofeudalizam
„Ece Temelkuran pokazuje da beskućništvo ne štedi nikoga. I upravo to čini novu osnovu za ono što nikada ne smijemo izgubiti: našu zajedničku humanost.”
- Eva Von Redecker
„Ova me je knjiga približila više nego išta dosad razumijevanju životnih iskustava naših bližnjih: ljudi koje nazivamo migrantima, izbjeglicama i imigrantima koji su bili prisiljeni odvojiti se od svojih korijena.”
- Nihal Arthanayake
„Snažna, poetska i duboko osobna, Nacija stranaca je ujedno i briljantno istraživanje značenja doma i hitan poziv na novu politiku zajedništva. Nezaboravna knjiga koja nudi vitalnu imaginativnu viziju i vokabular za prevladavanje turbulencija našeg vremena.”
- Roman Krznarić
„Nacija stranaca je obavezno štivo – hrabar podsjetnik, strogo upozorenje, tiha molitva i hrabra pjesma. To je moja omiljena knjiga, koja iznosi istinu o tome tko smo zapravo i tko se pretvaramo da jesmo. Hodam okolo s Eceinom knjigom u torbi kao prijateljicom, stalno je iznova čitam, osjećam se kao da mi piše osobno, uči me da budem jača i otpornija.”
- Salena Godden
„Nacija stranaca je možda najhitnija i najpotrebnija knjiga našeg vremena i za naše vrijeme.”
- Michael Morpurgo
Ece Temelkuran nagrađivana je turska politička komentatorica (članke joj objavljuju Guardian, New York Times, FAZ, Der Spiegel, Le Monde, New Statesman), javna govornica i spisateljica čija su djela objavljena diljem svijeta. Njezini romani Žene koje pušu u čvorove, Vrijeme nijemih labudova i Zvuk banana objavljeni su na nekoliko jezika i prilagođeni za kazalište. Temelkuranine publicističke knjige Planina boli: S onu stranu tursko-armenskog sukoba i Turska: Ludilo i melankolija istražuju vezu između osobnog i političkog. Nakon što je napustila svoju zemlju 2016. godine, Temelkuran je počela pisati na engleskom jeziku. Njezina prva knjiga napisana na engleskom, objavljena na hrvatskom pod naslovom Kako izgubiti domovinu, dobila je brojne međunarodne pohvale te kao i sljedeća, Zajedno, nudi „izlaz iz političkog i moralnog ludila” koje je uzrokovano globalnim usponom fašizma. Ece Temelkuran dobitnica je brojnih priznanja i nagrada, poput Pen for Peace, Journalist of the Year, a knjiga Nacija stranaca u užem je izboru za Women's Prize for Non-Fiction 2026. Ece Temelkuran živjela je u Bejrutu, Tunisu, Oxfordu, Parizu i Zagrebu. Trenutno živi u Berlinu i članica je savjetodavnog odbora organizacija Progressive International i DemocracyNext.
Vedran Pavlić (Zagreb, 1977.) Studirao engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao međunarodne odnose na Sveučilištu u Londonu. Prevoditeljstvom se profesionalno bavi od 2003. godine. Preveo nekoliko desetaka knjiga za djecu i odrasle, a bavi se i audiovizualnim prevođenjem za globalne medijske tvrtke (Disney, Netflix, HBO...). Surađuje i sa stranim tvrtkama u prijevodu marketinških materijala i drugih tekstova za područje Hrvatske (Apple, Netflix, Google...), a prevodi i za potrebe institucija Europske unije.
Izbor prevedenih djela: Sandra Mackey: „Povijest Iraka i budućnost poslije Sadama Huseina”, 2003.; Theodore William Moody, Francis Xavier Martin: „Povijest Irske”, 2003.; Jeremy Black: „Povijest Britanskih otoka”, 2004.; David Thompson: „Altman”, 2008.; Danusia Stok: „Kieslowski”, 2009.; Carmine Gallo: „Steve Jobs: Tajne njegovih inovacija”, 2011.; John H. Foote, „Eastwood”, 2011.; Dan Abrams, „Muški poraz”, 2011. David Kirkpatrick: „Facebook Efekt”, 2012.; Lidija Bajuk, „Matapur: Hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja”; Vladko Lozić, „U susret vremenu”; Carmine Gallo: „Steve Jobs: Tajne njegovih prezentacija”, 2013.; Henry Kissinger: „Svjetski poredak”, 2015.; Stephen Farthing: „Umjetnost: Vodič kroz povijest i djela”, 2015.; Robin Harris: “Stepinac”, 2016.; Jan A. Zalasiewicz, „Zemlja nakon nas”; Susan Greenfield, „Promjene uma”; Shimon Peres: „Nema mjesta za male snove: Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernog Izraela”, 2018.; Carol Collier Kuhlthau, „Vođeno istraživačko učenje”; Nathaniel Branden, „Šest stupova samopoštovanja”, 2019.; Danny Meyer, „Moć uspješnog poslovanja”, 2020.; James Canton: „Velike ideje: Književnost”; Tony Wagner, „Kako stvoriti inovatore”, 2022.; Alex Ross, „Slušaj ovo”, 2022.; Matthew McConaughey, „Zelena svjetla”, 2022.; Douglas Fisher, „Priručnik za učenje na daljinu”, 2022; Raynor Winn, „Staza soli”, 2023.; Henry Kissinger, „Vodstvo”, 2023.; Richard Firth-Godbehere, „Ljudska povijest emocija”.
„Mama, neću se vratiti kući.”
Kad se danas sjetim toga, ono što je promijenilo sve nisu bili razni dramatični politički događaji, nego jedan jedva čujan šapat. Jednominutni telefonski poziv; od toga pola u potpunoj tišini. Međutim, za mene je to bilo dovoljno da, ujesen 2016. godine, postanem beskućnica.
Mrzim pričati ovu priču. Grozim se – politički, moralno i emocionalno – govoriti o svojem beskućništvu, osobito o razlozima u njegovoj pozadini. Čak i prije nego što počnem, strah da ću izgledati kao još jedan cendravi izgnanik koji traži priznanje narušava moje dostojanstvo.
Svoju sam državu morala napustiti kako bih pobjegla od fašizma i mogla pisati, razmišljati i jednostavno bivati. Zatvaranje ljudi poput mene – dakle, kritičara režima – postala je svakodnevica u Turskoj, a već sam bila umorna od čitanja vrlo detaljnih prijetnji silovanjem i smrću koje sam dobivala. Ali više od svega, napustila sam dom jer je fašizam vrlo čudan. Tjera te da neprestano razmišljaš o pidžamama. Sluge takvih režima uvijek kucaju na vrata negdje oko četiri sata ujutro. Ne samo da vas vode u zatvor, nego vas i posramljuju zbog odabira odjeće za spavanje. Stoga sam, kad sam u noći 6. studenog 2016. godine u Zagrebu, gradu u kojem sam imala jednu prijateljicu i sićušni stan, u kojem sam, prvi put nakon mnogo godina legla u krevet bez straha što će policija misliti o odjeći u kojoj spavam, odlučila da se neću vratiti. Prvotni je plan bio ostati ondje samo nekoliko dana kako bih došla do daha, i zato sam sa sobom ponijela samo jedne hlače i dvije majice, bez ikakve ideje što ću dalje raditi. Međutim, preživljavati u okruženju apsolutne nesigurnosti, pretvoriti se u dobi od četrdeset i tri godine od nekoga u nikoga te krenuti od nule na drugom jeziku činilo se prihvatljivom cijenom u usporedbi s paralizom od straha ili potrebom da neprestano budem hrabra. I zato sam nazvala svoju mamu.
Mama i ja već smo imale određenog iskustva s takvim pozivima. Prvi smo put vodile takav razgovor 2011. godine, kad sam ostala bez posla kao kolumnistica. Bila sam napisala nešto protiv diktatora, njegovi su ljudi pobjesnjeli, moje su se novine preplašile, pa sam morala ostati ondje gdje sam se u tom trenutku zatekla, u Tunisu. Moj mi je odvjetnik izričito preporučio da ostanem na duljem odmoru, koji je potrajao cijelu godinu. A sve sam to morala objasniti svojoj preplašenoj majci. Drugi se put to dogodilo 2013. godine. Glasnogovornici režima smatrali su da stojim iza velike zavjere za rušenje vlasti te da sam organizirala pobunu. Zbog takvih sam bombastičnih optužbi nekoliko mjeseci boravila u Londonu i Grčkoj. Unatoč tome, mama je još jednom željela čuti moje razloge. No 2016. godine bilo je prvi put da je nisam morala uvjeravati. Ovaj je put samo promucala, odmjerenim i ozbiljnim glasom: „Dobro, opasno je. Zar ne? Da! Ostani ondje. Ne vraćaj se.” A zatim, tišina s obje strane.
Kad glas koji je u vaše sjećanje utisnut kao onaj koji vas uvijek zove da dođete kući odjednom zanijemi, osjetite vrlo specifičnu vrstu boli – svojevrsno osiroćenje. Ponovno postanete ono isto dijete, odjednom zaključano vani, ostavljeno na hladnoći, samo sa zvijerima. Srce svakim svojim otkucajem pumpa tugujuću tvar koja preplavljuje mozak. Postaje nemoguće preživjeti.
Upravo sam zato, čim sam ujesen 2016. godine spustila slušalicu, donijela jednu odluku. Svoje sam srce smjestila u zamrzivač; zamislila sam da se taj organ nalazi u hladnjaku. Njime ću se baviti poslije. Kako bih mogla nastaviti živjeti, pretvorila sam se u bezosjećajno, uporno stvorenje, automat za preživljavanje. Moje je geslo bilo jednostavno: „Bez milosti prema samoj sebi! Bez ranjivosti!” Nije bilo vremena za sentimentalnosti. Razvila sam osjećaj gnušanja prema bilo kakvoj vrsti slabosti te sam gurala dalje, radeći ono što je bilo potrebno. Nestalo je sve ono što sam stvorila kod kuće te je sada trebalo biti obnovljeno, ovaj put na stranom engleskom jeziku i u stranoj zemlji.
Nisam smjela biti čovjek dokle god svoj život nisam mogla proglasiti uspjehom. Međutim, nakon što izgubite svoj dom, uspjeh – kao i riječ poslije – postaje nejasan i beskonačan, vječno izvan dosega. Bez doma gubite kontrolu nad vremenom, a vaša vrijednost postaje predmet rasprave te o njoj odlučuju ili starosjedioci u novoj zemlji ili neki zamišljeni, viši moralni autoriteti u staroj. Život postaje odbrojavanje bez konca.
Da bih ispunila prazninu u srcu, bez prestanka sam smišljala ideje, mahnito pišući i pričajući o politici. Godine su prolazile dok sam putovala svijetom, upozoravajući ljude na približavanje fašizma i na to da će i oni ostati bez svojih domova.
(ulomak iz knjige)
