Na posljednjem katu neba

U posljednjih 135 godina u Hrvatskoj su objavljene samo dvije antologije u cijelosti posvećene bugarskim pjesnicima, i to Bugarske pjesme u prijevodu Augustina Harambašića 1886., prva takva antologija tiskana izvan Bugarske, i Pregled bugarske poezije 19. i 20. stoljeća 2012., u izboru pjesnikinja i znanstvenica Nadežde Zaharieve i Elene Alekove. No bugarska književnost, pa i njihovo suvremeno pjesništvo danas nam nisu više tako daleko kao što se još nedavno činilo. Uspostavljanje, ili ponovno uspostavljanje bugarsko-hrvatskih literarnih veza većeg je maha uzelo početkom dvijetisućih, kada su popularnost u nas stjecali ponajprije mlađi bugarski prozaici, kao što su Georgi Gospodinov ili Alek Popov, a počela je i ozbiljnija suradnja te prevođenje i objavljivanje pjesnika, uglavnom u periodici. Antologija Na posljednjem katu neba rezultat je upravo takve kolaboracije sofijskih i zagrebačkih pjesnika, prevoditeljica i urednika.

U ovom izboru zastupljeno je 53 pjesnika svih poetičkih pristupa, od najstarijega Aleksandra Gerova, rođenoga početkom 20. stoljeća, do najmlađega Stefana Ivanova, koji je na književnu scenu stupio početkom 21. stoljeća. Prevedeno je gotovo šest tisuća stihova, među ostalima i pravih bisera, nepoznatih široj čitateljskoj publici, kao što su oni Rumena Leonidova koji u pjesmi «Proglas budnima» piše: Posljednji čovjek, posljednji čovjek hoda prema nama. Bez spola. Bez Biblije. Bez zastave. On nema ime. Nema glasa. I pameti. Posljednji čovjek ne želi vlast. Posljednji čovjek ne želi vlast. Ne smije se. Ni ne srdi se na nas. Ne osjeća strah. I hladnoću. I nema slabu točku.

Hvala svima koji su sudjelovali u pripremi i izradi ove antologije, vjerujemo da će njezini čitatelji steći barem mali uvid u stanje i trendove u suvremenoj bugarskoj poeziji. 

Ivan Herceg