Moj djed Vladimir Ferenčina - Hrvatski zračni as

Knjiga je podijeljena na 7. poglavlja uz obilje dokumenata i fotografija (Uvodne napomene; 1. Podrijetlo obitelji Ferenchina / Ferenčina; 2. Vojna karijera u vojsci kraljevine SHS / Jugoslavije; 3. Vojna karijera u zrakoplovstvu NDH; 4. Sudski proces – od smrtne kazne do pomilovanja; 5. Obiteljski život; 6. Prilozi; 7. Leksikon; Kratice; Arhivsko gradivo / Popis literature /Ostali izvori; Kazalo).

Knjiga je nastala iz osobne i obiteljske pobude autora koji se potrudio istražiti život svoga djeda Vladimira Ferenčine. Nakon dugogodišnjega istraživanja po službenim vojnim listovima, literaturi i po ostacima fondova Hrvatskog državnog arhiva, Plečko je napravio impresivan rezultat. Uspio je vjerojatno prikupiti sve što je moguće o svom djedu. U istraživanje je krenuo postupno te je na „kapaljku“ doznavao što mu je djed bio u Drugom svjetskom ratu te da je pripadao maloj i ekskluzivnoj skupini pilota-lovaca koji su imali status zračnih asova.

Kako je Vladimir Ferenčina dugo nakon Drugog svjetskog rata nosio stigmu narodnoga neprijatelja, tako je i zavjet šutnje najbližih članova obitelji bio trajan i čvrst. Sva nastojanja Vladimira Plečka da dozna nešto više o svome djedu nailazili su na šutnju, koja je tek 30 godina od njegove smrti nestala i to kad im je jasno dao do znanja da će istražiti njegov život i o njemu napisati knjigu. Nakon što je uža obitelj (prvenstveno majka i njena sestra) uvidjela da je prikupio brojne dokumente o djedu iz javno dostupnih izvora, oni su se odlučili „prisjetiti“ kako i sami posjeduju neku dokumentaciju o Vladimiru Ferenčini. Taj detalj najbolje svjedoči o tomu kako su brojne hrvatske familije, a koje su poslije Drugog svjetskog rata nosile stigmu „narodnih neprijatelja“, skrivale istinu pokušavajući tako zaštititi mlađe naraštaje, djecu i unuke, od nepotrebnih neugodnosti koje im je mogao prouzročiti bivši politički sustav u kojem su živjeli. No, ovdje svjedočimo o još jednom zanimljivom fenomenu: kod dijela obitelji prvenstveno političkih zatvorenika, čiji su članovi robijali od Stare Gradiške do Golog otoka, promjena političkoga sustava u Hrvatskoj nije značila i prestanak čuvanja „obiteljske tajne“. Stoga iznimno uspješan pokušaj Vladimira Plečka u rekonstruiranju djedova životopisa hvale je vrijedan doprinos rasvjetljavanju burnoga poslijeratnog razdoblja u kojem ništa nije bilo „crno-bijelo“, već se stvarni život suprotno ustaljenu mišljenju kojega je njegovala službena historiografija, odvijao u spektru svih mogućih boja.