Moć nemoćnih i drugi eseji

“U društvima posttotalitarnog sustava zatrt je sav politički život u tradicionalnom smislu riječi“, piše Václav Havel u svome najpoznatijem eseju »Moć nemoćnih«, “ljudi ne mogu javno iskazivati političke stavove, kamoli se politički organizirati“. Ovaj esej nastao je u sjećanje na češkog filozofa Jana Patočku, koji je umro od posljedica policijskog saslušanja i tako postao jednim od simbola protukomunističkog otpora u Čehoslovačkoj. Havel represivnom sustavu prilazi sa svih strana, izvana i iznutra, kako bi ga bolje razumio, shvatio što je sustav čovjeku, a što čovjek sustavu. Zaključit će, naposljetku, da posttotalitarni sustav čovjeka guši, utapa ga u samog sebe, zatire njegovu jedinstvenost i slobodnu misao. Službeno zabranjen, esej je, poput mnoge druge subverzivne literature toga vremena, cirkulirao kulturnim krugovima u formi samizdata, postavši svojevrsnim manifestom disidentskog djelovanja ne samo u Čehoslovačkoj nego i u drugim komunističkim zemljama. U »Moći nemoćnih«, kao i u esejima »Pismo Gustávu Husáku«, »Politika i savjest«, »Šest napomena o kulturi« te »Priča i totalitarizam«, Havel je glas onih koji ga nemaju, disident u ime onih koji još nisu skupili hrabrosti.