Kraj avanture

Krećući se kroz prošlost staru jedva jedno stoljeće, kroz godine kad su ne samo jugoslovenskom književnom zemljom još uvijek hodali bardovi, knjiga se bavi jednim vremenom kad je književnost još uvijek bila bitna i velika, kao da sada promatra iskopane fosile. Naslanjajući se na jedan obzor konfuzije i zaborava iza ratova, eseji i nostalgično i oslobođeni prošavšeg razvijaju ljubav i za vrijeme poslije kraja avanture, za nonšalans i alogije, pred morem otvorenih cyber mogućnosti i vječne sadašnjosti, na kojem je moguće sve ali i ništa, dok književnost na tom svom još jednom kraju i dalje mami kao izazov.

„Veliki stari pisci su prije mislili, da se vremenom život sam od sebe izgrađuje, da se komponuje kao harmonično djelo, unaprijed smišljeno, komponovano kao slika, s protičućim vremenom kao muzikom, da njihova žrtva ima smisla, zato je počelo sve više da ih tišti društvo, oni su bili u njemu, društvo je bilo u njima, počelo im je smetati kao bolesna jetra, boleći ih sve oštrijim i preciznijim bolom, i oni su zato, sve više i sve jače, počinjali da to društvo čuju, da ga osjete, da ga liječe, da zaustavljaju raspad, da bi se i život mogao bez problema sklopiti. Kad avantura bude završena, kao da se točak samo okrenuo unazad u mjestu, ne otišavši nigdje, literatima će ostati da osjećaju samo svoju slezenu, nije ih više boljela nepravda, pogotovo kad je sve prslo, kad je armatura stvarnosti probila na sve strane, kad je sve obuzela amnezija, kad su popustile ruševine, ko će liječiti razvaline, kad se više tu nije moglo više ništa objasniti, osim da se malo prožonglira krhotinama i nasmije čudnim spojevima, u međuvremenu. Teško ih više išta može dotaći, u svakoj tragediji traže smiješniju stranu, interesuju ih samo registri koji bi mogli raspjevati svaku nesreću, kao da opet iznova sriču popadala slova.“