MIR KOŠNICA

Prije svega, jedan jako važan podatak: ova feministički snažno angažirana proza švicarske spisateljice Alice Rivaz objavljena je dvije godine prije čuvenog i utjecajnog Drugog spola Simone de Beauvoir!

Protagonistica, na pragu četrdesete, daleko je od supruge zadovoljne poslom daktilografkinje i obavljanjem kućanskih poslova. Čezne za trenucima sretne samoće u kojima može pisati i održavati iskren, zahtjevan i plodonosan dijalog sa samom sobom. Počevši od prve rečenice romana, “Mislim da više ne volim svog muža”, pa sve do utopijske poente na njegovu kraju: “Postoji samo sanjana ljubav…”, autorica priziva razmišljanja iz potajice vođenog dnevnika o propasti svog braka, ali se i s okrutnom preciznošću okomljuje na tu instituciju koja osigurava mehanizme muške dominacije nad ženom. Bračni suživot za nju je samo stroj koji drobi ljubav: “Mi smo bile zaljubljene žene, a oni su od nas napravili domaćice, kuharice…” Autorica u ime svih domaćica na svijetu, i to ne samo živih nego i onih koje su sada samo prah i pepeo, diže glas protiv nepravde u kojoj milijuni udanih žena ne znaju ni za trenutak odmora, slobodnog vremena, a koju su stvorili muškarci.
Iz uvida u takvo stanje stvari autorica izvodi gotovo programatski zaključak da bi povijest krenula novim putem kad bi žene muškarcima uskratile brigu o kućanstvu, kad bi im naime prestale pripremati hranu i brinuti se o njima, a ponajprije kad bi ih prestale slušati: “Više ne bismo bile posude koje se prazne kako bi se što bolje napunile onime što oni jesu.” Kao alternativu tome već i naslovnom metaforom pčelinje zajednice, idealizirane još od antike, nudi novi model društva koji podrazumijeva uklanjanje “problematičnih mužjaka”.