Materinji vosak

Danijela Kvesić Stojanac svoj je poetski šestar zabila u biokovski kamen negdje visoko, gdje se zrak razrjeđuje i dijeli među bićima koja podnose visinu kao da drugog izbora i nemaju. Takva je i njezina poezija – gotovo oteta iz razbaštinjenih perspektiva sjećanja na dugo, trpeljivo, ali i prgavo iskustvo žene težakinje, čija je šaka vazda bila k'o malo stisnuta u pesnicu. Žene koja prihvaća i što joj je obećano i što joj je suđeno, znajući da joj zaborav ne gine. Upravo iz tog zaborava ova pjesnikinja trga van hraniteljice, učiteljice i vidarice, prepoznajući ih kao čuvarice otpornosti, a ponegdje i otpora, koje je teško razaznati u suvremenom poetskom pejzažu, osiromašenom uslijed grubog raskida s ljudskim iskustvima prije zadnjeg nacionalnog formatiranja hrvatske poezije. Zato je ova poezija iscijeđena kroz preostale težačke zube svih naših majki i pramajki te neizbježno utkana u spuštene zastore i zatamnjena stakla devedesetih, kada smo mozaike Biokovki širokih ruku a stisnutih pesnica, kakva je uostalom bila pjesnikinjina prababa Matija Maras, zamijenili nedužnim kipovima prečistih srca. U svom obračunu s ovom tranzicijom pjesnikinja ne izostavlja nikoga. Danijela Kvesić Stojanac piše izazivački, materinski direktno, nemajući vremena za gubljenje niti jezika za bacanje. A taj je jezik jedno krepko klupko aromatičnog, ponegdje zamazanog voska, upotrijebljenog u već toliko generacija, vječitog u podatnosti svoje topline i smionog u prepuštanju vatri kakva god ona bila.

Aneta Vladimirov