Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. - 1941.)

Knjiga prof. dr. Marka Samardžije Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske vrijedno je djelo koje nas na zanimljiv način vodi kroz problematiku položaja hrvatskoga jezika u prvoj Jugoslaviji i u Banovini Hrvatskoj, a obuhvaća analizu jezične i pravopisne problematike u prvoj Jugoslaviji od nastanka do njezina raspada.

Knjiga obuhvaća preko 650 stranica (s nizom slikovnih priloga), strukturiranih u 13 poglavlja, sa Zaključkom te Dodatcima. Iza Predgovora i Uvoda slijedi 13 poglavlja knjige, ovako poredanih: 1. Nastavak ekavštine, početak ćirilizacije …,  2. «Beograd nam kvari jezik», 3. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik Tome Maretića pod kritičkim sitnozorom hrvatskih suvremenika, 4. Ujednačivanje pravopisa, 5. Naš jezik i hrvatski jezik, 6. Promjene imena naseljenih mjesta u hrvatskim krajevima, 7. Polemika o sudbini čakavštine, 8. Za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, 9. Hrvatski jezik u XIX. stoljeću, 10. Društvo i časopis «Hrvatski jezik», 11. Banovina Hrvatska: Neuspio povratak hrvatskomu rukavcu vukovstva, 12. Prijedlog fra Stanka Petrova, 13. Razlike oko razlika. Svako poglavlje strukturirano je tako da se sastoji od Samardžijina predgovora u kome sažeto i precizno govori o problemu koji je predmet poglavlja, slijede odabrani članci (i polemike) iz onoga vremena i onda Samardžijin zaglavak, tj. tekst u kome komentira neke bitne procese i gledišta. Tekstovi su opremljeni potrebnim bilješkama koje s jedne strane olakšavaju čitatelju praćenje teksta, a s druge upućuju na dodatne izvore koje čitatelj može potražiti. Uvodne i zaključne tekstove koristi za svoj pogled u problematiku - to je pogled znanstvenika vrlo dobro upućena i u povijesnu i u jezikoslovnu problematiku koji vrlo čvrsto drži nit svojih znanstvenih i stručnih izlaganja i njihovu visoku razinu ne ostavljajući mjesta nikakvim problematičnim domišljanjima i kombinacijama. Samardžiju prije svega zanima odnos hrvatskih autora i hrvatske sredine između dva svjetska rata prema hrvatskom jeziku pa su odabrani autori velikom većinom hrvatski jezikoslovci, političari i drugi javni radnici (npr. Ivan Krnic, Marijan Stojković, Blaž, Jurišić, Antun Branko Šimić, Tomo Maretić, Miroslav Andrassy, Nikola Andrić, Stjepan Ivšić i brojni drugi), ali kada se ukaže potreba da se problem vidi sa srpske strane ili da se jasnije očituju srpski postupci i nastojanja, Samardžija uključuje srpske autore (npr. Dragoljub Aranđelović, Dušan Ivančević, Miloš Moskovljević) i tako izbjegava jednostranu sliku iz koje vidite samo polovicu teniskoga terena i samo jednoga igrača. Bogata zanimljivim tekstovima, puna pouzdanih i važnih podataka, pisana lijepo i jasno ova knjiga je jedan od onih natprosječnih uzleta jezikoslovne kroatistike i posve će sigurno izazvati zanimanje svih koje zanima povijest hrvatskoga jezičnoga standarda, a takvih je puno i među nefilolozima.