Jarčevo slavlje

U romanu Jarčevo slavlje, objavljenom 2000. godine, ne nalazimo nikakve političke ni povijesne istine o liku Rafaela Leónidasa Trujilla – koji je od 1930. neograničenom brutalnošću vladao Dominikanskom Republikom, dok ga 1961. nije ubila skupina urotnika, i koji se javlja kao jedan od aduta u partiji igre la Superjoda (nadjebavanje), u kojoj pobjeđuje onaj tko skupi najviše “beščašća, poraza i užasa”, što je u Parizu likovi ključnih djela moderne latinoameričke književnosti igraju upravo godine 2000. – koje ne bi, protuslovne, kakve već političke i povijesne istine jesu, bile dostupne i drugdje, nego samo istinu pripovijedanja, jedinu što je pripovjedni tekst može izraziti. Kao što nije neobično ni to što je na predstavljanju romana u Dominikanskoj Republici, 26. travnja 2000., Vargas Llosa zbog prijetnji smrću morao biti pod policijskim osiguranjem primjerenijim državničkom posjetu (i to predstavnika neke ne osobito prijateljske države) nego književnoj promociji. Važnost se problema odnosa fikcije i zbilje tako pokazala u svom punom obujmu, potvrđujući kako se ne može svesti na razinu povrijeđene taštine i lične uvrijeđenosti: “Nikoga na otoku roman nije ostavio indiferentnim. I Trujillove pristalice i njegovi protivnici ponovno su proživjeli u svojoj svijesti i u svom sjećanju epizode koje su se zbile pred četrdeset godina, određene sramne događaje iz čitavoga dugog razdoblja Trujillove vladavine, zavjeru da se ubije diktator Trujillo i detalje ubojstva moćnika, čitavu tu povijest opačina za koju se činilo da je zaboravljena i da je pokopana prije tri desetljeća.” Upravo stoga što je u konkretnom slučaju bila riječ o činjenično nespornom prikazu itekako dobro poznatih događaja od nesumnjive opće važnosti – dakle, o ponovnom pripovijedanju u danom kontekstu nesumnjivo mnogo puta ispripovijedane pripovijesti – evidentno je da politička provokativnost romana Vargasa Llose proizlazi iz njegove književne važnosti a ne obratno.

(iz pogovora Tomislava Brleka)