Izboren poraz

Pretpostavka o neuspjehu imenovanja kao da je generirala i osnovnu vodilju Blaževićeve studije o "izborenom porazu", o kazalištu i teoriji udaljenima od reklamnog, financijskog, pa i akademskog uspjeha: teškoća da se pripitomi i omeđi polje izvedbe "novog kazališta" – kako u doslovnom, fizičkom, tako i u diskurzivnom smislu – ishodi prema ovome autoru iz njegove nasušne rizičnosti, koja je nesvodiva na uhodane predodžbe o, primjerice, njegovoj "antitekstualnoj", "anti-mimetičnoj" ili pak "anti-dramskoj" gesti, jer je bliža ambicioznim zahvatima kulturne, političke, osjetilne i pojmovne revolucije, koja dakako uvijek neizbježno jede svoju djecu, ali i čija se djeca uvijek iznovice rađaju, i uvijek ponovno postavljaju problematično pitanje vlastite genealogije, pa stoga i teorijsku refleksiju nagone na neprekidno "izmicanje temelja, uzdrmavanje konstrukcija, rastvaranje fikcija, izazivanja frakcija". Unikatnost Blaževićeva doprinosa međutim u tome je što u tu zahuktalu raspravu posve ravnopravno uvodi (...) prije svega Gavellinu misao, bez ustezanja ističući njegov zagovor dvaju polova s kojima se hrvatska teatrologija sporadično sučeljavala – s jedne strane glumčeva organskog izazova, s druge strane teorijskog rada na konceptualizaciji ključne spone što je glumac ostvaruje s gledateljem, šanse u kojoj se za Gavellu doslovce rađa ne samo mogućnost nove vitalnosti, nove spoznaje, nego i nove socijalne etike. iz recenzije Lade Čale Feldman   Riječ je o vrijednoj znanstvenoj knjizi namijenjenoj teatrolozima, dramatolozima, teoretičarima izvedbenog fenomena i medija, kulturolozima koji se bave razmeđem kazališne i društvene izvedbe.