Politička povijest Splita od 1918. do 1941.

Uspjesi srpske vojske u balkanskim ratovima i postupci austrijskih predstavnika vlasti doveli su do jačanja protuaustrijskoga duha u Splitu. Zahvaljujući nekolicini tadašnjih projugoslavenski orijentiranih pisaca i političara nastala je više puta korištena fraza o Splitu kao „najjugoslavenskijem gradu”. Nije, stoga, nikakvo iznenađenje što su stvaranjem prve jugoslavenske države očekivanja građana bila velika, osobito što je gubitkom Zadra upravo Split postao političkim i gospodarskim sjedištem istoimene oblasti i Primorske banovine.

Očekivalo se, naime, da će grad postati vodećom jugoslavenskom pomorskom lukom te se snažnije infrastrukturno (u prvom redu željeznički) povezati s ostatkom zemlje. Velika očekivanja nisu se ispunila. Uz nebrigu režima, sam razvoj grada dodatno su opterećivali lokalni sukobi i milijunski dugovi, nastali upravo vođenjem politike koja je očekivala veći razvoj grada. Budući da je zagovaranje komunalne, a ne stranačke politike u prvom planu s vremenom postalo sporedno, nastala je oštra politička suprotnost između predstavnika režimskih, projugoslavenskih predstavnika s jedne, oporbenog HSS-a s druge, a uvijek prisutnih i snažnih komunista s treće strane.

Uza stranačke borbe, međuratno splitsko razdoblje obilježavaju veća izlaznost građana na pojedine izbore, posebno u uzavrelome političkom ozračju, širenje utjecaja splitskoga (dnevnog) tiska na politička zbivanja, sukobi unutar splitskog općinskog/gradskog vijeća te pojedine režimske ili oporbene svečanosti koje bi svojim značajem skrenule pozornost čitave zemlje na Split, čiji su stanovnici s vremenom sve više počeli prihvaćati HSS-ovu hrvatsku ideologiju.

Prema tome, titula „najjugoslavenskijega grada”, unatoč tvrdnjama pojedinih političara, ničim nije bila opravdana, a simboličke promjene naziva pojedinih društava iz „jugoslavenska” u „hrvatska”, kao i prijelazi pojedinih političara s integralno-jugoslavenskog programa na hrvatski program, tu tezu samo dodatno potvrđuju.