Cvjetovi

Osam pripovijedaka u ovoj zbirci naslovljeno je imenima cvijeća: sunovrati i zvončići, cvjetovi limuna i grmlje divljih ruža, svaki cvijet doziva neki susret, neki doživljaj, neki vrt – svaki cvijet je putokaz, koncentrat života, apologija krhkosti. U pričama Marca Martelle sve se doima stvarnim, gotovo dokumentarističnim, no zapravo se radi (i) o fikcionalnoj prozi. Na autorovim cvjetnim putanjama, naime, književnost ne igra ništa manje važnu ulogu od biljaka; tako će primjerice pripovijest naslovljena „Maćuhice” odvesti čitatelja do neobičnog herbarija Emily Dickinson i njezinog (fikcionalnog) čuvara, a „Ruže” evocirati (izmišljene) spiritističke seanse (stvarnog) suvremenog španjolskog pisca Enriquea Vila-Matasa. Nije nimalo slučajno što knjiga započinje citatom iz djela F. Pessoe, velikog majstora literarnih maski i persona. Poput Pessoe, i Martella rastače vlastitu autorsku osobnost – osobito kad u priču upliće bosanskog pjesnika Teodora Cerića koji je zapravo njegov vlastiti književni heteronim. Zamagljujući granice između stvarnosti i mašte, autor stvara zaigranu prozu, čija elegancija otkriva veliku literarnu erudiciju i cjeloživotnu posvećenost vrtovima, stvarnim i izmišljenim.