Legitimnost revolucija i politički mir

I vjerski pokreti radikalne političke teologije i Marxom inspirirani politički pokreti suočavaju se s istovjetnim problemom – nedostajućom karikom mjerodavne filozofije politike i političke teorije. Za prvu tradiciju to je interpretacija transcendentne Božje riječi, koja obvezuje do te mjere da se tradicionalni dictum – ‘Da nema Boga sve bi bilo dopušteno’ olako izvrće u načelo: ‘U ime Boga sve je dopušteno’. Za drugu tradiciju točka apsoluta je znanje o nužnom povijesnom tijeku, koje daje historijsko pravo višeg reda i općosti u odnosu na sva postojeća prava, privrženosti i obzire.

Ako pozitivno opravdanje revolucija nije uvjerljivo, to ne znači i prihvaćanje pacifizma kao pozicije moralnog apsolutizma. Preostaje, konceptualno jasno razlučivo, metodički negativno opravdanje revolucija. Riječ je o uzdizanju prirodnog prava samoobrane s individualne na kolektivnu razinu u socijalno i politički neizdrživim stanjima sukoba i ugrožavanja temeljnih sloboda, a za koja ne postoje nikakva druga politička posredovanja. To više nije krajnje radikalan i nasilni prijelom duboko prožet svjetonazorskom moralnošću s kojom više ništa neće biti kao prije, nego je prije riječ o nasilnom otklanjanju sistemskih izvora okrutnosti i prepreka temeljnim slobodama i interesima svjetovnoga života.

Djelo donosi rjeđe zastupljeno pitanje opravdanosti (legitimacije) revolucija i društvenih prevrata, inzistirajući na teorijskoj i praktičkoj razlici naravi revolucije u odnosu na druge društveno-političke prevrate pa ujedno predstavlja jedan od rijetkih prinosa teoriji političke legitimnosti s aspekta revolucionarnih događaja.

- dr. sc. Goran Sunajko

Raskoš diskursa o ratu pokazuje da je rat, a ne mir bio u središtu filozofijskih i društvenih preokupacija zapadnog čovjeka, te da se ideja o miru postupno i s mukom probijala od kozmologijskih do pravno-političkih refleksija.

- dr. sc. Mislav Žitko