Kraj jednog obiteljskog romana

 

Središnji lik i pripovjedač ovog romana fragmentarne forme je Petar Šimun, dječak koji u mađarskoj provinciji odrasta s bakom i djedom četrdesetih-pedesetih godina prošloga stoljeća. Petrove majke nema, a oca - kontraobavještajca koji u nerazjašnjenim okolnostima stradava kao žrtva montiranog političkog procesa - viđa povremeno, uglavnom noću ili slučajno. Nakon smrti djeda, a zatim i bake, Petar dospijeva u internat.   Pripovjedna linija iz Petrova prvog lica jednine kroz koju čitatelj upoznaje njegovu svakodnevicu (djedov svijet koji karakterizira njegova starost i nemoć, ali i strast za svojevrsnim tumačenjem svijeta, bakina borba za hranu u sveopćoj nestašici, igre s djecom iz susjedstva, žudnja za ocem...) omogućuje uvid u pripovjedni svijet nevinog djeteta. Tu subjektivnu liniju dječakova pripovijedanja presijeca druga, objektivnija: djedovo kazivanje povijesnih zbivanja povezanih prije svega sa Židovima. Pritom se radnja nepredvidivo seli iz jednog vremenskog perioda u drugi, iz svakodnevice u mitsku prošlost.  
U iznimno bogatom intertekstualnom sloju (Biblija, mitovi, knjige legendi i slično) izmjenjuju se anegdote, pripovijesti koje tematiziraju djedovu mladost, bajke i drugo. Pričanje priče tako otvara put prema izvanjskom svijetu i put prema unutarnjoj samospoznaji. Pripovijedanje se u "Kraju jednog obiteljskog romana" ispostavlja kao strategija preživljavanja! U romanu likovi bliski pripovjedaču postupno umiru, bivaju uhićeni ili nestaju. Slika je to kroz koju se u pozadini dječakovih igara i djedovih pripovijesti iščitava vrijeme komunističkog režima i njegovih poslušnika koji su vlastima izdavali svoje prijatelje pa čak i cijele obitelji.