Maja Lunde: Povijest pčela

"Povijest pčela" postavlja relevantna pitanja: Ima li života bez pčela? Možemo li preživjeti dok stavljamo osobni interes pred općim i kolektivnim?

Natrag na listu

U Lundinoj distopijskoj 2098. odumiranje pčela i nestašica hrane uzrokovali su pad broja stanovnika pretvarajući Peking u grad duhova. U ruralnim područjima praksa postaje korištenje ljudskoga rada za oprašivanje. Roman tripartitne strukture prati priče triju obitelji, jedna je iz prošlosti (1851.), druga iz sadašnjosti (2007.), a treća je u distopijskoj budućnosti (2098.). Zajedničko im je što su njihovi osobni problemi isprepleteni s postojanjem i manjkom pčela u životu.  

„Pomori pčela su se nastavili, eskalirali. Kina je 2029. godine ostala bez sto milijardi pčela. Nikad nije utvrđeno jesu li pčele zapravo reagirale na feromone. Ionako je bilo prekasno. Biljke su rasle kao lude. U svakom je jarku bilo biljaka koje rastjeruju kukce. Svijet je stao.“  (292.str.)

Priča žene imenom Tao, koja otvara roman, uvjerljivo je najdirljivija i briljantno napisana, prvo stoga što se na svojstven način tematizira i majčinstvo u takvom distopijskom društvu, a onda i zato što je radnja smještena nakon, a ne prije globalne, ekološke katastrofe. Šetajući ulicama praznoga i opustošenog Pekinga, u kojemu traži svog misteriozno oboljeloga i nestalog sina, Tao nas prisiljava da osjetimo pustoš i bolnu prazninu oko nje. Šetajući s Tao apokaliptičnim Pekingom, želimo da majka tu pronađe svojega sina, ali se istovremeno upravo toga i bojimo.

Opisi Taoina svijeta vjerodostojno su opisani kao hladni. Umjesto igre gladi i prizora smrti, ovdje je svijet dotučen manjkom hrane i nedostatkom mogućnosti. Ekološki devastiran nizom događaja 40ih godina 21. stoljeća, potencijali Zemlje drastično su smanjeni što je posljedično dovelo do širenja gladi.

„Dok su prije ratovali za moć, ljudi su sad ratovali za hranu. I ovaj je članak stao s 2045. godinom. Stotinu godina nakon Drugog svjetskog rata, Zemlja kakvu je poznavalo moderno čovječanstvo više nije bila mjesto koje može izdržavati milijarde ljudi. Na Zemlji 2045. više nije bilo pčela.“

Roman povremeno može djelovati moralizirajuće, kada govori o okolišu i čovjekovoj ulozi u procesu globalnog zatopljenja. Međutim, neka viša razina svjesnosti o takvom problemu ipak nije ono što roman primarno želi postići. Ovo djelo najprije nas sili da individualno promislimo o onome bez čega ne možemo zamisliti život i bismo li takvo što žrtvovali za veće, kolektivno dobro?

„Wei – Wen će postati simbol, rekla je. A ja ću biti ožalošćena majka koja se uspjela izdići iznad vlastite nesreće, podrediti sebe potrebama društva. Ako mogu ja koja sam izgubila sve, onda možete i vi. Nije mi ostavila izbor. Nešto u meni razumjelo je zašto.“ (332. str.)

Georgeova i Williamova priča pobliže prati odnos i povezanost s njihovim potomcima. Williama upoznajemo u 1852. godini, imobiliziranog u krevetu te depresivnog zbog stagnacije njegova znanstvenog postignuća, kao i zbog toga što teško prehranjuje svojih sedmero djece. William će sa svojom kćeri krenuti u izradu nove košnice pa mu se time vraća strast za životom. George koji živi pri početku kolapsa u SAD – u, bori se za održavanje svojih pčela dok odbija nove tehnike uzgoja koje služe pojednostavljenju procesa pčelarstva. Razočaran je svojim sinom Tomom kojega ne zanima posao pčelarstva i želi se posvetiti doktoratu. Odlučan u želji da dođe do novih otkrića o pčelarstvu, George će postati ignorantan prema svima i svemu oko sebe. Njegov egocentrizam i potreba za priznanjem ne dopuštaju mu da shvati kako život, potrebe i misli jedne osobe ne znače puno ukoliko se ne tiču i onih oko njega. Georgeova nesposobnost da shvati zajedničku prirodu života iznimno je važna za širi smisao ovoga romana, a taj je da osobni interesi mogu rezultirati osobnim uništenjem i katastrofama koje pogađaju i druge ljude.

"Moderna je poljoprivreda bila nemoguća bez pesticida. A rezultati zabrane za pčelare su bili zanemarivi, pčele su svejedno nestajale. 2014. utvrđeno je da je u Europi uginulo sedam milijardi pčela. Budući da su pesticidi ostali u zemlji, tvrdili su neki, pčele ugibaju jer otrov i dalje utječe na njih. Ali rijetki su slušali. I nakon probnog razdoblja zabrana je ukinuta. Nisu samo pesticidi bili krivi. Varroa destructor, sićušan parazit koji napada pčele, bio je još jedan uzrok. Ta bi se grinja pričvrstila za tijelo pčele poput velike lopte, sisala hemolimfu i širila virus koji se primjećivao puno kasnije."

"Zatim su tu bile klimatske promjene. Svijet je postupno dobivao novu klimu. Od 2000. naovamo taj je proces išao sve brže. Suha, vruća ljeta bez cvijeća i nektara ubijala su pčele. Oštre su zime ubijale pčele. I kiše. Pčele  su za vrijeme kiše boravile u zatvorenom, kao i ljudi. Kišna su ljeta značila polaganu smrt.“  (289.str.)

Snažnim i dirljivim krajem, roman ostavlja otvorenom i mogućnost vrednovanja kolektiva iznad pojedinca, kao što to pčele čine od dana kad su rođene pa do svojega kraja. Premda je distopija načelno lišena nade, ovaj roman neobične strukture i gradacije te melankoličnoga načina pripovijedanja, u konačnici pruža snažan osjećaj nade: 

„Milijunima ljudi njegovo će okruglo lice, njegove velike sjajne oči što žmirkaju prema jarkoplavom nebu biti povezani s jednom jedinom riječi. Jednim jedinim osjećajem koji nas spaja. Nadom.“  

Konačno, Povijest pčela nas podsjeća da klimatske promjene nisu problem budućnosti, već problem naše današnjice. 

Josipa Lovrić

Natrag na listu