.

.

Raspeće strasti

Cijena: 139,00 HRK
Cijena s popustom: 29,00 HRK
Količina

Vrstan slikar, nenadmašni crtač, grafičar majstor pera i olovke, svoju kolekciju tiskanih mapa, monografija, knjiga eseja i proze obogatio je novim žanrom - romanom. Ovaj prvijenac Dimitrija Popovića odvodi nas na Cetinje u doba njegova djetinjstva i mladosti, ispreplećući događaje vezane za intrigantnu sveticu i pokajnicu Mariju Magdalenu. Sjećanja na jednu sliku i jednu ženu, jednu sveticu i jednu kurvu, profano i sakralno u prirodi ovog ženskog bića ne iscrpljuje se u samouništavajućem konfliktu, nego se nastoji pomiriti posredstvom vjere. Kroz raspeće strasti ova suvremena Magdalena teži uskrsnuću duha.

Roman satkan od riječi i boja, grijeha i svetosti, stvarnih i izmišljenih događaja pružit će nam veliki užitak čitanja.

Podaci

Nakladnik
Naklada Ljevak
Biblioteka
Biblioteka Otvorena knjiga
Uvez
Tvrdi uvez
Jezik
hrvatski
Broj stranica
147
Godina izdanja
2008
Dimenzije
14,00 x 21,50
ISBN
978-953-303-004-3

Autor nije zaboravio naznačiti kontekst iz kojega on gleda odnosno u kojemu se ova priča može događati. Blago se upuštajući u prikaze nekih svjetonazorskih sastavnica,s osobitim je obzirom naraciju zaustavio na onoj etičkoj koncepciji koja je ženu motrila kao grešno biće i izvor svekolikog zla u svijetu. Međutim,energija žene,njezina nepokolebljivost,njezina samosvjesnost i istinska osobna duhovnost one su kategorije koje “Raspeću strasti” osiguravaju siguran otklon od mogućeg upadanja u priču o vjerskome fanatizmu ili religijskome kiču.

 

U brojnim razgovorima s povodom Dimitrije Popović često naglašava kako je njegovo zanimanje za svetu pokajnicu Mariju Magdalenu počelo još u danima odrastanja u Cetinju kada je prvi put vidio reprodukciju slike "Magdalena" francuskoga slikara Georgesa de la Toura. Prvi crtež nadahnut njezinim likom načinio je davne 1973. godine.  

Roman “Raspeće strasti” otvara se reprodukcijom baroknog slikara Georgesa de La Toura na kojoj lijepa žena iz Magdale drži u krilu ljudsku lobanju zamišljeno gledajući u mirni plamen uljanice. Slikar,grafičar i crtač,Dimitrije Popović odvažio se po prvi puta i riječju progovoriti o toj “Ženi iz Grada”,intrigantnijoj ženi Novog zavjeta. Opisujući pikantne detalje iz života ove bludnice,autor nije zaboravio naznačiti kontekst iz kojega on gleda odnosno u kojemu se ova priča može događati. Blago se upuštajući u prikaze nekih svjetonazorskih sastavnica,s osobitim je obzirom naraciju zaustavio na onoj etičkoj koncepciji koja je ženu motrila kao grešno biće i izvor svekolikog zla u svijetu.

Međutim,energija žene,njezina nepokolebljivost,njezina samosvjesnost i istinska osobna duhovnost one su kategorije koje “Raspeću strasti” osiguravaju siguran otklon od mogućeg upadanja u priču o vjerskome fanatizmu ili religijskome kiču. Poetika življenja ove postmoderne “Grešnice iz Grada”,one koju Popović romanom slavi,prepoznaje se u riječima; “Ja ne mogu nikome u potpunosti pripadati. Takva sam. Čini mi se kako jedino kroz ono što drugi vide kao grijeh mogu dosegnuti samu sebe iznutra. Očito da kroz druge tražim sebe. A dosad sam sebe najviše našla i nalazim u tebi”.

Ovaj osuvremenjeni Magdalenin lik  potencira izražajnost njezine svjetovne strane pretvarajući je u atraktivne i zanosnu ženu s bogatim iskustvom profanog življenja. Tada se preobrazba bludinice u sveticu može činiti i autoru i čitateljima znatno dojmljivijom.

Romaneskna priča satkana je od osobnih prisjećanja na djetinjstvo i mladost provedeno na Cetinju uz koje se uvezuju životopisi glavnih likova Magdalene i slikara Salvatorea. U njoj se pretapaju osjeti strasti,nesreće,osame,patnje,odricanja,žudnje s onim mirnim stanjem duha kojega može projicirati samo čista ljubav. Popović  hoće da njegova Magdalena spozna ljubav kao apsolutnu i k tome neprestanu objavu,kompenzaciju za sve socijalne povrede,zbog čega nije čudno kako ona nije u stanju prepoznavati ovozemaljsku ljubav čak ni u odnosu sa slikarem. Ona bi htjela mnogo više od zgužvanih plahti,htjela bi isprepletanje krvotoka,božansku ljubav. Povratak u mitski intenzitet. U tišinu duhovnoga.

Upravo taj suodnos izvanjskoga i unutarnjega omogućava autoru da poznati biblijski stereotip preoblikuje u suvremenu priču o kodiranju intimnosti u tekst,u sliku. Naime,radeći na portretu Magdalene za crkvu svetog Tripuna u Kotoru,Salvatore suptilno sugerira burnu čulnu prošlost zanosne žene koja mu pozira ne bi li njezinu intrigantnu svjetovnost pri samome završetku prikrio pramenovima  “bujne,duge kose” koja ne samo da budi konotacije na seksualnost i erotizam već ima i obilježje pokajničkog bića bludnice.

U romanu su najuspjeliji upravo oni dijelovi u kojima se prepoznaje umijeće slikara Popovića da rječitim simbolima (kosa,riba,krv) oblikuje višeslojan lik koji može sublimirati putanju od osobnoga bluda do osobne svetosti. Ti gotovo nadrealistički efekti zbivaju se pred sam kraj romana u prizorima najveće strasti i sna. U puteni govor tijela slikara i Magdalene kojim se razlijeva boja,kao i u priču o Magdaleninu snu o ribi,ukomponirana je sva mistika,sve metamorfoze koje se kriju u “Raspeću strasti”.

O njima slikar kaže: ”Takvu sam zamišljao svetu pokajnicu. Upravo tako. Kad se povukao taj snažni zapjenušani val njezinih strasti,ostaja je hrapava ali postojana,. Čvrsta hrid. Ćudi valova su varljive,a hrid je čvrsta. Stijena. Dakle vjera.”  


(Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )


Helena Sablić Tomić ,13.01.09

Autor nije zaboravio naznačiti kontekst iz kojega on gleda odnosno u kojemu se ova priča može događati. Blago se upuštajući u prikaze nekih svjetonazorskih sastavnica,s osobitim je obzirom naraciju zaustavio na onoj etičkoj koncepciji koja je ženu motrila kao grešno biće i izvor svekolikog zla u svijetu. Međutim,energija žene,njezina nepokolebljivost,njezina samosvjesnost i istinska osobna duhovnost one su kategorije koje “Raspeću strasti” osiguravaju siguran otklon od mogućeg upadanja u priču o vjerskome fanatizmu ili religijskome kiču.

 

U brojnim razgovorima s povodom Dimitrije Popović često naglašava kako je njegovo zanimanje za svetu pokajnicu Mariju Magdalenu počelo još u danima odrastanja u Cetinju kada je prvi put vidio reprodukciju slike "Magdalena" francuskoga slikara Georgesa de la Toura. Prvi crtež nadahnut njezinim likom načinio je davne 1973. godine.  

Roman “Raspeće strasti” otvara se reprodukcijom baroknog slikara Georgesa de La Toura na kojoj lijepa žena iz Magdale drži u krilu ljudsku lobanju zamišljeno gledajući u mirni plamen uljanice. Slikar,grafičar i crtač,Dimitrije Popović odvažio se po prvi puta i riječju progovoriti o toj “Ženi iz Grada”,intrigantnijoj ženi Novog zavjeta. Opisujući pikantne detalje iz života ove bludnice,autor nije zaboravio naznačiti kontekst iz kojega on gleda odnosno u kojemu se ova priča može događati. Blago se upuštajući u prikaze nekih svjetonazorskih sastavnica,s osobitim je obzirom naraciju zaustavio na onoj etičkoj koncepciji koja je ženu motrila kao grešno biće i izvor svekolikog zla u svijetu.

Međutim,energija žene,njezina nepokolebljivost,njezina samosvjesnost i istinska osobna duhovnost one su kategorije koje “Raspeću strasti” osiguravaju siguran otklon od mogućeg upadanja u priču o vjerskome fanatizmu ili religijskome kiču. Poetika življenja ove postmoderne “Grešnice iz Grada”,one koju Popović romanom slavi,prepoznaje se u riječima; “Ja ne mogu nikome u potpunosti pripadati. Takva sam. Čini mi se kako jedino kroz ono što drugi vide kao grijeh mogu dosegnuti samu sebe iznutra. Očito da kroz druge tražim sebe. A dosad sam sebe najviše našla i nalazim u tebi”.

Ovaj osuvremenjeni Magdalenin lik  potencira izražajnost njezine svjetovne strane pretvarajući je u atraktivne i zanosnu ženu s bogatim iskustvom profanog življenja. Tada se preobrazba bludinice u sveticu može činiti i autoru i čitateljima znatno dojmljivijom.

Romaneskna priča satkana je od osobnih prisjećanja na djetinjstvo i mladost provedeno na Cetinju uz koje se uvezuju životopisi glavnih likova Magdalene i slikara Salvatorea. U njoj se pretapaju osjeti strasti,nesreće,osame,patnje,odricanja,žudnje s onim mirnim stanjem duha kojega može projicirati samo čista ljubav. Popović  hoće da njegova Magdalena spozna ljubav kao apsolutnu i k tome neprestanu objavu,kompenzaciju za sve socijalne povrede,zbog čega nije čudno kako ona nije u stanju prepoznavati ovozemaljsku ljubav čak ni u odnosu sa slikarem. Ona bi htjela mnogo više od zgužvanih plahti,htjela bi isprepletanje krvotoka,božansku ljubav. Povratak u mitski intenzitet. U tišinu duhovnoga.

Upravo taj suodnos izvanjskoga i unutarnjega omogućava autoru da poznati biblijski stereotip preoblikuje u suvremenu priču o kodiranju intimnosti u tekst,u sliku. Naime,radeći na portretu Magdalene za crkvu svetog Tripuna u Kotoru,Salvatore suptilno sugerira burnu čulnu prošlost zanosne žene koja mu pozira ne bi li njezinu intrigantnu svjetovnost pri samome završetku prikrio pramenovima  “bujne,duge kose” koja ne samo da budi konotacije na seksualnost i erotizam već ima i obilježje pokajničkog bića bludnice.

U romanu su najuspjeliji upravo oni dijelovi u kojima se prepoznaje umijeće slikara Popovića da rječitim simbolima (kosa,riba,krv) oblikuje višeslojan lik koji može sublimirati putanju od osobnoga bluda do osobne svetosti. Ti gotovo nadrealistički efekti zbivaju se pred sam kraj romana u prizorima najveće strasti i sna. U puteni govor tijela slikara i Magdalene kojim se razlijeva boja,kao i u priču o Magdaleninu snu o ribi,ukomponirana je sva mistika,sve metamorfoze koje se kriju u “Raspeću strasti”.

O njima slikar kaže: ”Takvu sam zamišljao svetu pokajnicu. Upravo tako. Kad se povukao taj snažni zapjenušani val njezinih strasti,ostaja je hrapava ali postojana,. Čvrsta hrid. Ćudi valova su varljive,a hrid je čvrsta. Stijena. Dakle vjera.”  


(Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )


Helena Sablić Tomić ,13.01.09

Proizvod trenutno nema recenzija korisnika