Ako prođe, prođe

“U maniri ponajboljih dalmatinskih književnih pripovjedač(ic)a novijeg doba, Mihaela Erceg sklopila je gorko humorni roman o životnoj prekretnici dvojice simpatičnih splitskih luzera. Mirjan i Filjo, suvlasnici beznadno neuspješnog servisa za popravak računala i mobitela, iz čista se mira nađu u vrzinu kolu ozbiljnoga kriminala iz kojega se izlazi jedino – još ozbiljnijim. Nijedan od njih tome nije vičan, ali nemaju drugog rješenja” – napisao je Renato Baretić u svojoj recenziji prvog romana Mihaele Erceg – Mihe, karikaturistice koja dnevnim crtežom nasmijava publiku najtiražnije hrvatske novine „24 sata“, te koja je prošle godine objavila „Knjigu godine“, svoju prvu knjigu karikatura.

Humora nedostaje u domaćoj literaturi pa Mihe svjesno cilja publiku koja se želi nasmijati i zabaviti, a posebno zahtjevnu publiku svojih vršnjaka koji rijetko posežu za romanima, informiraju se na internetu i nestrpljivo prikupljaju nove informacije. Publiku željnu akcije Mihin prvijenac će osvojiti strelovitim ubrzanjima, iznenadnim obratima i epizodama kojima se pojačava napetost. Dva usporena luzera, naime, oslobađaju vulkansku energiju kad su motivirani spašavanjem vlastite kože i izvlačenjem prijatelja iz nevolje. Uzdaju se u ludu sreću i u najboljoj namjeri poduzimaju sulude rizike (ako prođe, prođe) nadajući se da njihova vjera, ufanje i ljubav moraju voditi sretnom završetku – jer ako kraj nije sretan, nije kraj. Mlada publika, svjesna vlastitih mogućnosti i vanjskih ograničenja, lako će se identificirati s Mirjanom i Filjom, nasmijati se njihovim zgodama i nezgodama, a možda i inspirirati njihovim životnim životnim vrijednostima, među kojima su prijateljstvo odvažnost na prvom mjestu.

Svako od 37 poglavlja počinje najavom sa životnim savjetom stečenim u kartaškoj igri koja je u Dalmaciji dio opće kulture. Nikša Sviličić u svojoj je recenziji zapazio likovnost i stripičnost romana, ugrađene zbog autoričine ljubavi prema tim formama, te “etno-publicistički element, pri čemu autorica vješto interpolira kartašku igru briškulu kao subliminalni lajtmotiv cijele radnje i tako stvara glazuru po kojoj klizi fabula”.