.

.

Sunce

Cijena: 130,00 HRK
Količina


Podaci

Nakladnik
Verbum
Uvez
Tvrdi uvez
Jezik
hrvatski
Broj stranica
397
Godina izdanja
2006
Dimenzije
14,00 x 21,00
ISBN
953-235-053-5

Iako je svako književno djelo u stvari razotkrivanje nekoga ili nečega Sebastijanove priče Ivana Aralice bile su to u naglašenijoj mjeri. K tomu trebalo je rabiti ključ za njihovo otključavanje. S istom rabotom nastavlja i u novom djelu,romanu Sunce,s tom razlikom što sada razotkriva sebe samoga i ne pretpostavlja nikakav ključ. Dovoljno je u sebi imati potrebnu mjeru ljudskosti i sve će biti jasno. A imaju li je baš svi?
Čitamo da su u povodu ovoga romana Aralici prigovorili da piše kao što pjevaju Thompson i Škoro,da je temom i stilom izvan tokova moderne književnosti... Bilo bi toga puno više,ali poučeni ranijim srazom s njim,naročito nakon prvog romana iz Sebastijanovih priča,nemaju smjelosti javno ga napadati. Radije ga ogovaraju i javno pitaju »A tko je taj Aralica«?! Takvi,naime,izjavljuju i da ih ne zanima jedan Marko Marulić,druga su ovo vremena,rekoše. Danas sve ima cijenu,još je jedna njihova misao. Mogli bismo se s njom složiti i priupitati a koja je njihova cijena?
Roman Sunce govori o svijetu u kojemu je glavna,i jedina,cijena blizina. Glavni likovi,bolesni desetogodišnji dječak Ivo i č. s. Domina susreću se u lječilištu,događaji ih upućuju jedno na drugo i oni otkrivaju međusobnu blizinu. Č. s. Domina čudi se životopisnosti seoskog dječačića i to je privlači,a on u njezinom ophođenju pronalazi onu životnu nit koja mu nedostaje. Na kraju,tu je zdravlje za koje se zajednički bore,svatko na svoj način,i životna priča dobiva toplu,ljudsku,religioznu i odgojnu pozadinu.
Iako Aralica ovim romanom poručuje da je uz ljudskost u njegovim korijenima i religioznost,griješe oni koji na temelju takva ispovijedanja ovaj roman kušaju nazivati religioznim. Griješe i kada ga nazivaju odgojnim u pedagoškom smislu. Radi se samo o književnom djelu i o ničemu više. A to što je ono u višoj ili manjoj mjeri religiozno,odgojno ili bilo kakvo drugačije ništa bitno ne mijenja. Aralica je uspješno prepoznao sve ove zamke i podario nam djelo velike književne vrijednosti i u isto vrijeme znatne religiozne,pedagoške i slične vrijednosti. Neki čak kažu da je ovo njegovo najbolje djelo. Ne bi u tome trebalo pretjerivati. Po Araličinu svjedočenju ono mu je najdraže,ali objektivna prosudba ipak ima neka druga mjerila. Kada je stvoreno,svako književno djelo nastavlja živjeti svojim životom,bez obzira na svoga stvaratelja.
U romanu Sunce treba istaći i još jednu pozadinu: život u Dalmatinskoj Zagori u svanuće II. svj. rata. Aralica ju razvija samo toliko da bi glavni lik,sebe sama,smjestio u prostor i vrijeme te mu dopustio pričati o svom nutarnjem životu. Ipak,dovoljno jasno prepoznaje se činjenica gladne i bolesne djece,činjenica nesposobnih ljudi koji dolaze na položaje zahvaljujući sudjelovanju u Solunskim i sličnim bitkama,činjenica odlaska u inozemstvo trbuhom za kruhom,jednostavno progonjenost hrvatskog čovjeka u njegovoj zemlji. U takvim vremenima,iako nije bogata,Crkva na poseban način pruža svoju ruku,čuva taj ubogi puk. Ne mogu je smesti ni revni državni čuvari i njihova podmetanja. Aralica kao da poručuje da se ne smije klonuti duhom,već da vjerom u Boga i u blizinu čovjeka kraj sebe treba ići naprijed i pobijediti životne nedaće.
Pisac nam je ovim romanom razjasnio i zbog čega piše prozna djela. Jednostavno ga zanima dobra priča. Kao dječak ju je upijao i to mu je bila najljepša igračka koju je mogao dobiti. Time se razlikovao od druge djece,ali tu cijenu morao je platiti. U samom romanu donosi niz priča koje su ga opijale u to vrijeme. Kod kuće mu ih priča teta,a u lječilištu č. s. Domina. Kasnije se otkriva da je i teta nekada bila u samostanu na Čiovu gdje se on liječi. Priče,dakle,imaju isti izvor: knjige iz samostanske knjižnice ili knjige koje su časne sestre kupile od ono malo novca kojim su raspolagale. Prosvjetiteljska uloga Crkve ponovno na djelu.
Sami stil romana je uobičajeno aralićevski. Poput kakva filigranskog znalca dotjeruje događaje do najsitnijih podrobnosti. Onima koji pod utjecajem današnjih javnih glasila traže samo djelovanje i djelovanje to se ne će svidjeti. Optužit će ga za staromodnost ne primjećujući da je on itekako suvremen,a oni itekako staromodni. Prozreo je obmanu i krenuo svojim putom,dok oni idu putom neprestane potrošnje koja ih pretvara u stvar za najobičniju uporabu. Tu je naravno i kompozicija romana koja opet odudara od samoproglašene suvremenosti. Aralica se služi tzv. »eskimskim načinom« pisanja. Kaže da ga je otkrio u djelima Knuta Hamsuna kojega je u mladosti volio i čitao uz pomoć Ive Kozarčanina. Kada pričaju o sebi ili o drugome Eskimi rabe zamjenicu »on«. Aralica to preuzima i pruža nam čitljivo i duboko djelo. Posljedica je da nas u današnje užurbano vrijeme spomenuti stil i kompozicija tjeraju na promjenu načina razmišljanja. Mi smo važni,a sve ostalo je prolazno.
Roman je nastao na temelju priče koju je Aralica napisao već na početku svoga književnog djelovanja. Tek ju je sada uobličio u roman iz dva razloga. Najprije je bio komunizam i istinita priča o dobroti č. s. Domine ne bi pomogla ni njemu ni njoj. S druge strane nije htio povrijediti rođenu majku,jer mu je iskazana blizina č. s. Domine počela više značiti nego bilo čija druga blizina. Otkrila mu je nesebičnost u ljudskom životu (prisjetimo se,č. s. Domina njegovala ga je iako je bila svjesna da bi se i sama mogla zaraziti teškom bolešću). Tek kad su obje preselile na drugi svijet odlučio je neopterećeno progovoriti o ljudskosti i religioznosti u obliku književnog djela.
Ovo je još jedan roman i još jedna u nizu knjiga koje neopterećeno progovaraju o našoj prošlosti i našoj sadašnjosti. Posluživši se likom dječaka od 10 godina Aralica,naime,ne zaboravlja sadašnjost nego se u romanu javlja i kao onaj tko u njoj sudjeluje. Vremena različita,ali osobnost jedna,preživjela kroz sve vrtložne mijene! Stoga bi se ovaj roman moglo nazvati i pročišćavajućim. Odlika je to koja sve manje krasi tzv. suvremene romane,ali ništa za to. Aralica i njegov roman Sunce ostat će zapamćeni u hrvatskoj književnosti kao veliki,a neki drugi romani i neki drugi pisci samo do sljedeće modne promjene.

Radiopostaja »Mir« Međugorje,Riječ po riječ,Međugorje,15. svibnja 2006.,21.00 – 21.45; Marulić,XXXIX,3,Zagreb,svibanj-lipanj 2006.,str. 613. – 615.

Iako je svako književno djelo u stvari razotkrivanje nekoga ili nečega Sebastijanove priče Ivana Aralice bile su to u naglašenijoj mjeri. K tomu trebalo je rabiti ključ za njihovo otključavanje. S istom rabotom nastavlja i u novom djelu,romanu Sunce,s tom razlikom što sada razotkriva sebe samoga i ne pretpostavlja nikakav ključ. Dovoljno je u sebi imati potrebnu mjeru ljudskosti i sve će biti jasno. A imaju li je baš svi?
Čitamo da su u povodu ovoga romana Aralici prigovorili da piše kao što pjevaju Thompson i Škoro,da je temom i stilom izvan tokova moderne književnosti... Bilo bi toga puno više,ali poučeni ranijim srazom s njim,naročito nakon prvog romana iz Sebastijanovih priča,nemaju smjelosti javno ga napadati. Radije ga ogovaraju i javno pitaju »A tko je taj Aralica«?! Takvi,naime,izjavljuju i da ih ne zanima jedan Marko Marulić,druga su ovo vremena,rekoše. Danas sve ima cijenu,još je jedna njihova misao. Mogli bismo se s njom složiti i priupitati a koja je njihova cijena?
Roman Sunce govori o svijetu u kojemu je glavna,i jedina,cijena blizina. Glavni likovi,bolesni desetogodišnji dječak Ivo i č. s. Domina susreću se u lječilištu,događaji ih upućuju jedno na drugo i oni otkrivaju međusobnu blizinu. Č. s. Domina čudi se životopisnosti seoskog dječačića i to je privlači,a on u njezinom ophođenju pronalazi onu životnu nit koja mu nedostaje. Na kraju,tu je zdravlje za koje se zajednički bore,svatko na svoj način,i životna priča dobiva toplu,ljudsku,religioznu i odgojnu pozadinu.
Iako Aralica ovim romanom poručuje da je uz ljudskost u njegovim korijenima i religioznost,griješe oni koji na temelju takva ispovijedanja ovaj roman kušaju nazivati religioznim. Griješe i kada ga nazivaju odgojnim u pedagoškom smislu. Radi se samo o književnom djelu i o ničemu više. A to što je ono u višoj ili manjoj mjeri religiozno,odgojno ili bilo kakvo drugačije ništa bitno ne mijenja. Aralica je uspješno prepoznao sve ove zamke i podario nam djelo velike književne vrijednosti i u isto vrijeme znatne religiozne,pedagoške i slične vrijednosti. Neki čak kažu da je ovo njegovo najbolje djelo. Ne bi u tome trebalo pretjerivati. Po Araličinu svjedočenju ono mu je najdraže,ali objektivna prosudba ipak ima neka druga mjerila. Kada je stvoreno,svako književno djelo nastavlja živjeti svojim životom,bez obzira na svoga stvaratelja.
U romanu Sunce treba istaći i još jednu pozadinu: život u Dalmatinskoj Zagori u svanuće II. svj. rata. Aralica ju razvija samo toliko da bi glavni lik,sebe sama,smjestio u prostor i vrijeme te mu dopustio pričati o svom nutarnjem životu. Ipak,dovoljno jasno prepoznaje se činjenica gladne i bolesne djece,činjenica nesposobnih ljudi koji dolaze na položaje zahvaljujući sudjelovanju u Solunskim i sličnim bitkama,činjenica odlaska u inozemstvo trbuhom za kruhom,jednostavno progonjenost hrvatskog čovjeka u njegovoj zemlji. U takvim vremenima,iako nije bogata,Crkva na poseban način pruža svoju ruku,čuva taj ubogi puk. Ne mogu je smesti ni revni državni čuvari i njihova podmetanja. Aralica kao da poručuje da se ne smije klonuti duhom,već da vjerom u Boga i u blizinu čovjeka kraj sebe treba ići naprijed i pobijediti životne nedaće.
Pisac nam je ovim romanom razjasnio i zbog čega piše prozna djela. Jednostavno ga zanima dobra priča. Kao dječak ju je upijao i to mu je bila najljepša igračka koju je mogao dobiti. Time se razlikovao od druge djece,ali tu cijenu morao je platiti. U samom romanu donosi niz priča koje su ga opijale u to vrijeme. Kod kuće mu ih priča teta,a u lječilištu č. s. Domina. Kasnije se otkriva da je i teta nekada bila u samostanu na Čiovu gdje se on liječi. Priče,dakle,imaju isti izvor: knjige iz samostanske knjižnice ili knjige koje su časne sestre kupile od ono malo novca kojim su raspolagale. Prosvjetiteljska uloga Crkve ponovno na djelu.
Sami stil romana je uobičajeno aralićevski. Poput kakva filigranskog znalca dotjeruje događaje do najsitnijih podrobnosti. Onima koji pod utjecajem današnjih javnih glasila traže samo djelovanje i djelovanje to se ne će svidjeti. Optužit će ga za staromodnost ne primjećujući da je on itekako suvremen,a oni itekako staromodni. Prozreo je obmanu i krenuo svojim putom,dok oni idu putom neprestane potrošnje koja ih pretvara u stvar za najobičniju uporabu. Tu je naravno i kompozicija romana koja opet odudara od samoproglašene suvremenosti. Aralica se služi tzv. »eskimskim načinom« pisanja. Kaže da ga je otkrio u djelima Knuta Hamsuna kojega je u mladosti volio i čitao uz pomoć Ive Kozarčanina. Kada pričaju o sebi ili o drugome Eskimi rabe zamjenicu »on«. Aralica to preuzima i pruža nam čitljivo i duboko djelo. Posljedica je da nas u današnje užurbano vrijeme spomenuti stil i kompozicija tjeraju na promjenu načina razmišljanja. Mi smo važni,a sve ostalo je prolazno.
Roman je nastao na temelju priče koju je Aralica napisao već na početku svoga književnog djelovanja. Tek ju je sada uobličio u roman iz dva razloga. Najprije je bio komunizam i istinita priča o dobroti č. s. Domine ne bi pomogla ni njemu ni njoj. S druge strane nije htio povrijediti rođenu majku,jer mu je iskazana blizina č. s. Domine počela više značiti nego bilo čija druga blizina. Otkrila mu je nesebičnost u ljudskom životu (prisjetimo se,č. s. Domina njegovala ga je iako je bila svjesna da bi se i sama mogla zaraziti teškom bolešću). Tek kad su obje preselile na drugi svijet odlučio je neopterećeno progovoriti o ljudskosti i religioznosti u obliku književnog djela.
Ovo je još jedan roman i još jedna u nizu knjiga koje neopterećeno progovaraju o našoj prošlosti i našoj sadašnjosti. Posluživši se likom dječaka od 10 godina Aralica,naime,ne zaboravlja sadašnjost nego se u romanu javlja i kao onaj tko u njoj sudjeluje. Vremena različita,ali osobnost jedna,preživjela kroz sve vrtložne mijene! Stoga bi se ovaj roman moglo nazvati i pročišćavajućim. Odlika je to koja sve manje krasi tzv. suvremene romane,ali ništa za to. Aralica i njegov roman Sunce ostat će zapamćeni u hrvatskoj književnosti kao veliki,a neki drugi romani i neki drugi pisci samo do sljedeće modne promjene.

Radiopostaja »Mir« Međugorje,Riječ po riječ,Međugorje,15. svibnja 2006.,21.00 – 21.45; Marulić,XXXIX,3,Zagreb,svibanj-lipanj 2006.,str. 613. – 615.

Proizvod trenutno nema recenzija korisnika