Ako voliš Hrvatsku svoju

Sve te svoje uglavnom polemičke reakcije razvrstao je u nekoliko tematskih cjelina. Prva se veže uz Darija Kordića, njegova povratka iz haaškoga zatočeništva nakon izdržane kazne, na koju je osuđen na montiranom procesu Haaškoga tribunala, čija je primarna zadaća bila nastaviti rat protiv Hrvata i hrvatske države i nakon što su ti isti Hrvati porazili velikosrpsku politiku, JNA i različte srpske vojske.

Pečarić ovdje tematizira odnos dijela javnosti i političkih struktura prema zagrebačkom dočeku Darija Kordića te temeljitom raščlambom očitovane mržnje lako zaključuje kako strukture naslijeđene iz jugokomunističkoga doba te njihovi mlađi izdanci još uvijek imaju snažnu moć na sudbinu hrvatskoga društva.

Nu Kordićeva postojanost, vjera i nesalomljivost, unatoč nepravednoj i pravno neutemeljenoj te neopravdanoj presudi, rađa i potiče među Hrvatima višestruk broj novih Kordića, čega se bivši suradnici Carle del Ponte i njezini politički sljedbenici najviše boje.

Tekstovi u rubrici Hrvatski ponos, kao da se idejno nastavljaju upravo na već iznesenu tezu, a Pečarić ju ilustrira po svom mišljenju, cijelim nizom izvanrednih hrvatskih pojedinaca i skupina, koji, unatoč nesklonu vremenu i različitim pritiscima, djeluju kao životvorni sloj hrvatskoga naroda.

Nasuprot skupini Pečarićevih junaka stupaju izraziti predstavnici sramotnoga djelovanja, o kojima piše u poglavlju posvećenom „Hrvatskoj sramoti“. Ne samo na temelju sučeljenih stajališta i činjenica nego i dojumljivim kontrastom, akademik Pečarić postiže učinak u slikanju likova hrvatske političke i javne pozornice.

Kad je pak riječ o glavnim junacima hrvatske sramote, mislim da bi se o pojedinim likovima dalo raspravljati, koliko oni uza se mogu nositi hrvatski pridjevak pa čak i kad je riječ o sramoti. Naime, najveći dio protagonista ove rubrike se i ne smatra ili se dobrim dijelom svoga života nije smatrao Hrvatima pa ih po osobnoj i političkoj kvalifikaciji možda treba preciznije svrstati tamo gdje doista i pripadaju.

Možda bi se prikriveni odgovor na ovi zdvojnost mogao pronaći upravo u nizu tekstova koji slijede iza već spomenutoga dijela knjige, a Pečarić ih pozicionira u skupinu koja Hrvate kleveće i optužuje da su počinila genocid nad Srbima. U ovom stilski podrugljivijem dijelu autor je ponudio jedan ležerniji i slobodniji pristup ukočenim i dogmatiziranim tezama svih ideologa različitih juguslavenskih projekata.

U poglavlju o napadajima na Tuđmanovu pomirbu Pečarić se usredotočio na unutarhrvatske prijepore, koji izazivaju podjele u samom biću hrvatskoga naroda, što onda omogućuje različitim protuhrvatskim strategijama da djeluju i na hrvatskim izborima, pa čak i da na vlast različitim manipulacijama dovode svoje poslušnike.

U predzadnjem poglavlju autor se vraća zavičajnoj temi – Boki kotorskoj, koja ima posebno mjesto ne samo u tisućljetnoj integraciji hrvatskoga nacionalnoga bića, nego se i danas, kad u Boki više gotovo i nema Hrvata, pokušava prisvojiti hrvatska kulturna i nacionalna baština.

Nije li to jedan vid nastavka prikrivenoga genocida, koji su već ranije sustavnim čišćenjem hrvatske populacije realizirale velikosrpske vlasti u dvjema Jugoslavijama?

U zaključnom dijelu autor poziva hrvatsku desnicu da, bez obzira na osobna  razmimolilaženja, zajednički nastupi na izborima, jer bi samo tako mogla sigurno računati na pobjedu, kojom bi s vlasti skinula sadašnju anacionalnu, nesposobnu i anarhističku vlast.

Svaka desnica nije nužno i nacionalna pa jednako tako ni svaka ljevica nije nužno anacionalna, Pečarićev se poziv zapravo odnosi na sve iskrene domoljubne snage, kojima je na srcu dobrobit hrvatske države.

Taj će ispit imati prigodu položiti već za koji mjesec na predsjedničkim izborima.

U tomu bi im, uz mnoge druge, i knjiga akademika Pečarića mogla biti dobar putokaz.

 Mate Kovačević