Nakon sunca

„Zbirka nadrealističkih priča danskog vunderkinda uvodi nas u zlokoban svijet koji često podsjeća na epizode serije Black Mirror, a istodobno i svijet tako blizak i poznat svakom čitatelju, neovisno o njegovu porijeklu. Eika uspijeva provocirati i zabaviti čitatelja, a njegova poruka udara snažno poput aperkata.” — Kirkus

Zbirka priča jednog od najuglednijih mladih danskih autora, dobitnika prestižne nagrade Nordic Council’s Prize for Literature. Priče donose lucidno-bizarnu sliku globalizirane sadašnjosti i budućnosti, u kojoj se pojmovi identiteta, klime, politike, ekonomije i prirode radikalno mijenjaju. Eikine priče prikazuju svijet u rasulu i propadanju, no unatoč svemu sadrže inherentan osjećaj nade. Eika je autor čije je ime eksplodiralo na međunarodnoj književnoj sceni, osobito kad mu je knjiga na engleskom izašla u izdanju uglednog američkog izdavača Riverheada te se našla i u širem izboru za nagradu Booker International 2022.

Iz knjige: 

"Posvuda su ležali bankovni službenici, sklupčani, polomljeni, skvrčeni, ovisno o položaju razvalina oko njih, s računalima u krilu i na trbuhu. Lica su im bila musava i boležljivo blijeda, neki su nosili zaštitne maske zbog onečišćenog zraka. „Tražite nekoga?“ upitao me jedan mladić i pomogao mi da se provučem kroz rupu u zidu. „Ne“, odvratio sam i uspio promucati ime administratorice informatičkog sustava. „Pođite za mnom“, rekao je i poveo me kroz rupe i raspukline; puzali smo, penjali se i gmizali, ovisno o prostornim ograničenjima. Kako mu se tijelo previjalo, imao sam osjećaj da ga nešto vuče ili usisava kroz hodnike. Da je neka podzemna inteligencija ili volja pretvorila banku u prah i pepeo i sada prisilno preoblikuje njezine zaposlenike. Posvuda, ljudi su si uredili radna mjesta na najneočekivanijim mjestima. Kabeli su dovlačili struju u svim smjerovima, u svaki kutak, a njihovi su se spojevi svijetlili. Zamišljao sam sve to kao monstruoznu, izdubljenu arhitekturu, materijal urušene zgrade nabacan u golem mravinjak, koji na okupu drže internetski valovi i fermentirani, organski dah koji je bujao u tunelima. Zbor prstiju na tipkovnicama dopirao je iz dubina. Provukli smo se, nogama prema naprijed, kraj iskrivljene metalne ploče i ušli u drugu prostoriju. U njezinu središtu administratorica informatičkog sustava sjedila je na jastuku u položaju lotosa ispred tri ekrana. Držala je miš na odlomljenom komadu mramora kraj desne ruke. „Pa jebote!“ rekla je ugledavši me i nasmijala se. „Nisi li ti trebao doći prije deset dana?“ „Jesam“, odvratio sam i počeo smišljati ispriku koja mi nije imala smisla, pa sam zakoračio naprijed i pritom šutnuo sitno kamenje. Nakon nekih deset sekundi, odnijela ga je voda. „Ništa za to“, rekla je odmahnuvši rukom na moju ispriku. „Bacimo se na posao.“