Jedna priča – dva pripovjedača

Pripovjedna slikovnica prepoznaje se po očitim obilježjima: namijenjena je djeci, oslikana je, tanka i lako se čita. Često se o slikovnici razmišlja na razini »knjige za djecu«, a ne kao o umjetničkom (književnom i likovnom) djelu. Koja su obilježja slikovnice kao pripovijedi i kako teorijski opisati obilježja ove specifične književne vrste?

Služeći se semiotičkom metodologijom,  Smiljana Narančić Kovač istražila je semantičku strukturu i pripovjedne perspektive slikovnice te analizirala način na koji slikovnica posreduje priču drukčije od ostalih vrsta pripovijedi. U svojoj se studiji usredotočuje na pripovjednu slikovnicu: uspostavlja njezin teorijski model te uz njezinu semantičku strukturu analizira i narativnu komunikaciju, s posebnim naglaskom na narativne perspektive u suvremenim slikovnicama.

Ishodišna je ideja da se u slikovnici jedna priča posreduje dvama zasebnim diskursima – jezičnim (verbalnim) i slikovnim (vizualnim). Pripovjedač je sastavnica oblika diskursa (izraza) svake pripovijedi, tj. pripovjedna konstanta, te u slikovnici svakomu diskursu pripada zaseban pripovjedač. Po tome se slikovnica razlikuje od drugih srodnih vrsta pripovijedi.

Analizom svojstava građe dvaju diskursa autorica otkriva strategije kojima se uspostavljaju pripovjedna svojstva i posreduju pripovjedne informacije. Osobito je slikovni diskurs mnogostruk, višeglasan te izrazito interaktivan i zahtjevan u odnosu prema čitatelju. Nadalje, diskursi uzajamno razmjenjuju svojstva i utoliko su intermedijalni. U suvremenoj je slikovnici čest dvojni diskurs, u kojem se jezični i slikovni diskursi isprepliću, ali nikada ne dolazi do njihova potpunoga stapanja u jedinstveni diskurs, pa i pripovjedači ostaju zasebni.

Razmatrajući kombinacije pripovjednih situacija jezičnoga i slikovnoga pripovijedanja, polazeći pritom od tablice pripovjednih mogućnosti Gérarda Genettea i od njegovih određenja pripovjednih obilježja konstitutivnih za pripovjedača (uključujući i pripovjedno gledište, tj. fokalizaciju), autorica utvrđuje da pripovjedači u slikovnici u svoje pripovijedanje uključuju sve tipove fokalizacije (nultu, unutrašnju i vanjsku), kao i njihove kombinacije. Višestrukim glasovima pripovjedača pridružuju se različite pripovjedne perspektive, koje pripovjedači uključuju u posredovanje priče zasebnim, medijski uvjetovanim modusima, te je slikovnica u cjelini s jedne strane višeglasna, a s druge strane i višemodalna pripovijed.

Pripovjedna je komunikacija u slikovnici, koja se opisuje prema Chatmanovu modelu pripovjedne transmisije, višestruka. Dvama diskursima pripadaju dva para pripovjedača i adresata, pripovjedači priču posreduju dijaloški, a u dijalog se aktivno mora uključiti i čitatelj. Slikovnica je, dakle, interaktivna, ergodična, dinamična pripovijed, otvorena prema čitatelju, koji ulazi u dijaloški odnos s njenim pripovjedačima i zajedno s njima, u razgovoru, otkriva različite interpretativne mogućnosti koje su ponuđene upravo osobinama same slikovnice kao pripovijedi dvostrukoga ili dvojnoga diskursa. Stoga je temeljno načelo pripovjedne slikovnice dijalogičnost.