Ilija

Pisanje je umijeće izostavljanja. Reći ne i reći sve. Zvijezde se vide radi praznog prostora. Govor se čuje radi svojih šutnji. Ono što se ne čuje, govori.

Tako proriče Jean Grosjean i svjedoči to svojim književnim opusom u kojem se tišine, ono neizrečeno, uz pjesničku izgovorenu riječ, harmonizirajući stapaju u stalnu protočnost, tajnoviti langage.

Jean Grosjean je mistik, mudrac koji voli proroke. One prave, pronositelje istine, ne i "lisice nad ruševinama", kako zbori Ezekijel. Glasnike, pa i kada samotno lutaju pustinjom. Njegov Ilija, onaj s Horeba, iz Knjige kraljeva, Tišbijac, ne luta pustinjom. Luta Austrazijom, istočnim kraljevstvom merovinških Franaka, stotinama godinama kasnije Grisjeanovim zavičajem, njezinim poljima, šumama, okružen stablima, uz potoke i grmlje, skriva se među stijenama, pod nebom, pod sjenom oblaka...

Iz predgovora prevoditeljice Vesne Vančik