Auron

Najenciklopedičniji roman suvremene hrvatske književnosti

Novi roman Jasne Horvat naslovljen je Auron, što je naziv tzv. zlatnog pravokutnika kojemu stranice stoje uzlatnom omjeru, jedinom koji ljudsko oko percipira savršenim. Naslov je podudaran nadimku glavnog lika,ali korespondira i s osnovnom temom cjelokupnog teksta –  intrigantnim i univerzalnim ‘tajnim kôdom’ ljepote što ga u bezbroj primjera pronalazimo u prirodi,svemiru,ljudskom tijelu i umjetničkim ostvarajima. Glavni lik,Auron,zaljubljenik je u lijepo i strasni izučavatelj njezinih principa i manifestacija. Ljepota je njegova opsesija i misija,njome je ustrojio,ali i njoj podredio cijeli svoj život,svoj neprijeporan status osobenjaka. Njome je ujedno predodređen već i samim činom rođenja jer je prva informacija koju je dobio od svijeta u koji dolazi bilo deset milijuna decimala ‘čarobnog’ broja fi koje u trenucima rađanja izgovara njegova majka. Ključno mjesto priče u odnosu na koje se izlažu sve ostale narativne epizode jest Auronovo skidanje aureole s kipa svetog Marka na šibenskoj katedrali,kao čin mladenačke nepromišljenosti i fokusiranosti na objekte estetskoga sklada,ljeti 1985. godine. Iz navedenog čina proizlazi i onaj drugi,udaljen u vremenu 25 godina – sam po sebi pomalo apsurdan ali u kontekstu lika razumljiv čin priznanja dotičnog društveno kažnjivog djela koje do tada,čime apsurd postaje još veći,nitko nije ni primijetio. Navedenu zgodu autorica je pronašla u zbilji u vidu novinske vijesti a istu je – kao dokumentarnu ovjeru ali i svojevrsnu igru galerizacije svijeta,koju koristi kao najvažniju romanesknu strategiju – inkorporirala u ključno mjesto priče. Riječ je o poglavlju Pupak,centralnoj točki romana,onoj koja i u semantičkom i u narativnom i u kompozicijskom smislu predstavlja ‘pupak’ teksta dijeleći njegovo tijelo na dva proporcionalna dijela,sukladno principu zlatnoga reza – na veći dio,dio naviše od Pupka i onaj manji dio, naniže od Pupka. Omjer poglavlja unutar navedenih dijelova (21:13) pri tome je takav da odgovara zlatnorezovskoj proporciji,baš kao i omjer muških i ženskih pripovjedača u njima te omjer poglavlja koja pripovijedaju drugi i onih koja pripovijeda sam Auron. Radnja romana smještena je u suvremenost (Osijek i Šibenik kraja 20. i početka 21. stoljeća),a narativno se razvija u dva kronološka smjera:  od starijih prema mlađim događajima,što je slučaj s poglavljima prije Pupka,i u drugom suprotnom: onom što je okrenut prošlosti,a nalazimo ga u poglavljima nakon Pupka. Na taj način u kompozicijsko-narativnom smislu u romanu se diskurzivno oblikuju dva krakaspire mirabilis,čudesne spirale rasta što se geometrijski izvodi iz zlatnog pravokutnika,čime Auron potvrđuje ne samo pripovjedačku i ustrojstvenu inovativnost već i to da roman može postati sam svoj znak – doslovno diskurzivno opredmećenje vlastite teme. Upravo to je ono po čemu su romani Jasne Horvat osebujni,osobito u okviru hrvatske književnosti (u stranim književnostima analogije bi se lakše pronašle,iako tek djelomične – primjerice,u romanima Julia Cortazara ili Milorada Pavića). To je ujedno ono što dotične romane bespogovorno predisponira za čitanje,s obzirom da se radi o tekstovima koji su mnogo više od romana i koji sasvim otvoreno nadilaze dosadašnje poimanje književnog teksta,ulazeći u prostore drugih spoznajnih sustava i polja ljudskih djelatnosti te ispitujući dokle sežu granice književnog teksta,ali i ljudskog stvaralačkog potencijala uopće. Upravo stvaranje,naime, topos je svih romana autorice Horvat,osobito romana Az koji joj je i priskrbio književnu nagradu HAZU-a za 2010. godinu. Fascinaciju kreacijom,i to onom koja utjelovljuje konceptualno-simboličko ustrojstvo svijeta,Horvat prenosi i na izvedbenu dimenziju svojih romana,gdje ne postavlja granice izvorima koje koristi i interpolira u tekst,jednakovrijedno posežući za onim književnim i onim znanstvenim,povijesnim i suvremenim,verbalnim i likovnim,svakodnevnim i umjetničkim.Auron tako postaje svojevrsna ‘magična tekstualna kutija’ koja podrazumijeva aktivnu uloga čitatelja. Navedeno se prije svega očituje u višestrukim navodima na margini svake stranice što se mogu čitati samostalno  (kao zaseban segment romana),paralelno s pričom,parcijalno prema želji pojedinog čitatelja ili pak se mogu u potpunosti preskočiti. Također,margine obiluju najrazličitijom likovnom građom (slikama,fotografijama,skicama,modelima) koja uvelike nadilazi klasičnu funkciju ilustracija. Uloga likovnih elemenata,naime,u okviru cijelog teksta nezaobilazna je i presudna,a ostvaruje se u rasvjetljavanju glavne teme,pojedinih motiva,same fabule,a povremeno i autobiografskog konteksta autorice i grada Osijeka. Time Auron postaje prvi pravi likovni roman u hrvatskoj književnosti,svojevrstan roman-album u kojem likovno tijelo teksta sinkronicitetno supostoji uz ono verbalno čineći njegov egzistencijalan i vitalan dio. Korak naprijed u odnosu na prethodne autoričine romane koji također kolekcioniraju hrvatsku i svjetsku kulturnu baštinu,jest zaron u prostore suvremene svakodnevice obilježene izumima najrazličitijih vrsta,tehnologizacijom i internetizacijom,čime Auron postaje još heterogeniji i začudniji patchwork – golemi citat svijeta u kojem živimo. Drugim riječima,riječ je o iznimno osebujnom (hiper)tekstu koji je u isto vrijeme roman,zbirka priča,fotoalbum,likovni katalog,osječki spomenar,udžbenik,znanstveno-popularna studija,filozofska rasprava,geometrijski nacrt i enciklopedija. Upravo takav,kao polivalentan i grandiozan roman-projekt,utjelovljuje čitateljski izazov za sve one koji zaziru od prosječnosti te literarnih i životnih konvencija.
ANDRIJANA KOS-LAJTMAN

Auron Jasne Horvat iznova ovu autoricu potvrđuje kao majstora nesvakidašnje romaneskne strukture,načinjene prema pravilima zlatnoga razmjera – aurona,i vješto satkane kombiniranjem književnoumjetničkoga i znanstvenoga stila koji ima moć pružiti ne samo estetski užitak nego i usmjeriti pozornost na znamenite pojave hrvatske kulturne baštine što u sebi nose auronsku matricu,ali i podsjetiti suvremenoga čovjeka na Galileovu misao da je jezik svemira (cijeloga svijeta) zapravo jezik matematike. Horvatičin Auron kao poosobljena matematička/geometrijska činjenica postaje mjera svih stvari. 
MILICA LUKIĆ

Roman Auron žanrom je neobičan,formom neuobičajen,sadržajem provokativan,a čitateljima će upravo stoga biti intrigantno poticajan.
HELENA SABLIĆ TOMIĆ

U romanu Auron Jasna Horvat gradi složenu strukturu utemeljenu na teorijskom i estetskom konceptu zlatnoga reza koji se kroz pojedinačne priče povezuje u pripovjedne odnose - sve umrežene preko glavnog lika,Aurona. Estetička i pripovjedna građa dodatno su opremljene različitim likovnim,kulturalnim i teorijskim dodacima,što samu priču širi u slojevite asocijativne nizove.
ANDREA ZLATAR