Baš kao Harry Potter

Rečenica Jasminke Tihi-Stepanić gipka je, podatna i jasna. I nadasve topla. Pripovijedanje teče zaokruženo jer ona promišljeno odaje događaje i dijaloge koji vode prema određenome cilju. Ima razumijevanja za adolescentna ponašanja, što nije ni čudo ako znamo da čitav radni vijek uspješno predaje kao profesorica u školi. Ta joj profesija sigurno daje puno mogućnosti za kompleksna viđenja stvarnosti. Jasminka Tihi-Stepanić ni u najtežim situacijama u kojima se nađu njeni likovi ne zatvara vrata prema svjetlu. Vrlo je važno tako postaviti stvari kad su u pitanju likovi mladih ljudi, kad se pišu knjige namijenjene mladim čitatelji(ca)ma. Optimistično prihvaćati život bez obzira na to što nam nosi.

IZ KNJIGE

Krajem ljeta doselili smo se u novi kvart. Zbog toga sam bio ljut na cijeli svijet, a naročito na mamu i tatu, direktne krivce preseljenja. Brat me je potpuno razočarao kada je rekao da je njemu svejedno gdje živi jer da je on građanin svijeta. Zato nisam htio imati nikakve veze s njima. Živio sam u svojoj sobi kao na pustom otoku dok je ljeto vani pržilo i nije pokazivalo znakove posustajanja. Cijele sam dane provodio za kompom jer nisam znao nikoga iz novoga naselja niti mi se ukazala prilika da nekoga upoznam. Jednoga prijepodneva, dok sam bio prikovan uz komp, zabavljen teškim pucačinama, čuo sam kroz otvoren prozor zvukove koji su mi govorili da na zelenom prostoru između dviju zgrada netko igra nogomet. Volim nogomet više od ičega na svijetu i nisam mogao izdržati u stanu dok se vani trči za loptom. Izašao sam pred zgradu i krenuo u pravcu trgovine. Hodao sam polako da me dečki vide, a kad me nisu primijetili, zastao sam da si zavežem tenisicu. „Hej, ti!” čuo sam napokon s livade žuđeni zov. „Jesi za nogomet? Fali nam jedan u ekipi”, nastavio je drugi glas. „Jesam!” viknuo sam i već sam trčao za loptom u maniri znalca. Dečki nisu loše igrali, no u usporedbi sa mnom bili su druga liga. Naravno, svoje sam mišljenje zadržao za sebe. Bolje da igram s drugoligašima nego da uopće ne igram, mislio sam. Prvi gol dao sam već u drugoj minuti, a onda drugi i treći. Dečki su bili oduševljeni mojom igrom i ja sam znao da su me precizni šutovi u mrežu uveli u novo društvo.