Iz velebitskog dnevnika

Velebitski dnevnici su tri sveščice požutjelih korica, zamrljane i zgužvane višekratnim dugim boravcima u platnenom ruksaku. Njihove stranice ispunjene su gustim i čitkim rukopisom, uredno ispisanim olovkom, a neposredne rečenice zabilježene  su pred šatorom uz logorsku vatru, na sijenu u pastirskom stanu, uz peć u planinarskom domu ili pak na suncem obasjanoj livadi, negdje na Velebitu. Iz tih zapisa i iz uspomena koje su oni pobudili nastala je knjiga Iz velebitskog dnevnika.

Najranije bilješke Sergej Forenbacher zapisivao je na papirima koji bi mu se našli pri ruci, a
prvi dan svoje prve velebitske ture, dolazak i noćenje u planinarskoj kući pod Zavižanom u srpnju 1957. godine, zabilježio je na posljednjim, praznim stranicama Poljakovog Planinarskog vodiča po Velebitu. Tada je i započela ljubav između Sergeja Forenbahera i planine, koja će potrajati punih pola stoljeća. O njoj svjedoče sve opširniji i sve podrobniji zapisi u dnevnicima. S prolaskom godina mijenjali su njegovi osobni interesi, suputnici i mogućnosti, a usporedo s njima mijenjao se i Velebit. Postajao je sve pristupačniji, sve napučeniji posjetiocima i sve manje naseljen svojim izvornim stanovnicima. Konjiće i mule zamijenili su automobili, avanture su se pretvorile u rutinske izlete, nepremostivi praktični problemi postali su lako rješivi, no nekad jednostavne stvari postajale su sve teže s odmicanjem životne dobi. Jedino želja za Velebitom nije nikad jenjavala.
 
Knjiga Iz velebitskog dnevnika objavljena je prvi put 2000. godine, u vrijeme kada su se Sergejevi odlasci na Velebit već znatno prorijedili. Bila je tiskana u vlastitoj nakladi od tristotinjak primjeraka i podijeljena je prijateljima te je tako ostala nedostupna velikom broju čitatelja i zaljubljenika u Velebit. Tekst ovog obnovljenog izdanja posve je vjeran izvorniku, a zadržan je i dio fotografija iz prvog izdanja. Njima je pridodano još nekoliko ranije neobjavljenih fotografija iz autorove dijateke.
 
U predgovoru svojem legendarnom Pustinjskom samotnjaku, Edward Abbey je napisao: „Većina stvari o kojima pišem u ovoj knjizi više ne postoji ili brzo nestaje. Ovo nije turistički vodič, nego elegija.“ Isto vrijedi i za knjigu Iz velebitskog dnevnika. Doživljaji o kojima u njoj pripovijeda Sergej Forenbacher nisu se odigrali tako davno, no mnoge od njih prožima duh nepovratno izgubljene prošlosti.