Ovdje ničeg nema

U Katičićevim nas kratkim pričama dočekuju mjesta na kojima “sunce ni ljeti nije dobrodošlo”, ili pak sparušena trava, kostolomni kamenjar i opake jame, u planinskim vrletima i u srcima. Škrgutanje zubima, pogledi poput bičeva, kameni šiljci spremni razbiti glavu i lanci koji uistinu mlate djecu. Deformirana, defektna, životom izgrizena, uznojena i smrdljiva tijela. Raznovrsni smradovi, doslovni i metaforički. Sebičnost, zadrtost i škrtost. Skučeni vidici i još tješnje duše. Bogat spektar mentalnih iščašenja. Bol i jal. Samoća kao neprolazna konstanta, gdje god da ste, daleko od drugih bića, na stadionu, u roditeljskom okruženju ili u bračnom paru. (…) Zadivljuje me u kojoj je mjeri ovaj, pošteno govoreći jedva pečen autor, ovladao elipsom, sposobnošću da kaže ne rekavši, da u par poteza profilira lik, stvori atmosferu, bremenito ocrta pozadinu. Da nas bez uvoda i obrazlaganja ubaci u srce situacije, a onda okretno i efektno odvede do poante, ostavljajući daleko veći dio drame da nam visi nad glavom kao gromada na rubu litice. iz pogovora Marinka Koščeca