Carske kočije

Cvjetko Milanja, autor pogovora, smatra kako su pripovijetke iz zbirke Carska kočija bile matrica za morlačku trilogiju. Ocijenjuje da Aralica pripovijeda na tragu nitscheanske  ideje vraćanja uvijek istoga te dodaje kako su njegova otvaranja problem svih totalitarističkih vlasti. Po Milanjinim riječima  Aralica jednako dobro tematizira i erotski element koji, na primjer u priči Carska kočija, glavna junakinja koristi za funkcioniranje vlasti.

Jedan od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnika, romanopisac, novelist, esejist i filmski scenarist Ivan Aralica (rođen 1930. u Promini kraj Knina), započeo je objavljivati sredinom šezdesetih godina. Njegova socijalno angažirana proza nije tada izazvala veću pozornost (Svemu ima vrijeme 1967., A primjer se zvao Laudina 1969., Filip 1970.), potom objavljuje prozu u kojoj pokazuje interes za povijesnu tematiku (Konjanik 1971., Opsjene paklenih crteža, 1977.), a tek 1979. godine, kad mu u HIT-u izlazi antologijski roman Psi u trgovištu, Aralica postaje i jedan od vodećih domaćih prozaika. Nakon uspjeha Pasa u trgovištu započinje njegova glavna kreativna faza te osamdesetih slijedi niz novopovijesnih romana - Put bez sna 1982., Duše robova 1984., Graditelj svratišta 1986., Asmodejev šal 1988. Služeći se autentičnim povijesnim likovima i događajima Aralica u njima govori i o našoj suvremenosti, pokazujući da smo zadani našom poviješću te da su bitni problemi ljudske egzistencije zapravo uvijek isti. Potkraj osamdesetih blisku je suvremenost tematizirao u romanu Okvir za mržnju (1987.), radnja kojega se događa 1950. u represivnom socijalizmu, potom piše Tajnu sarmatskog orla 1989. gdje se radnja događa i u 16. stoljeću i sedamdesetih godina 20. stoljeća te roman Majka Marija 1992., a iznimno je plodan i devedesetih, kad objavljuje romane Četverored (1997.), Svetišni blud (2000.) i Ambra (2001.).