Isprika

Nakon za kazalište izvanredno važne knjige Lica i sjene, tih autoanaliza vlastitih režija strukturiranih u formi razgovora i „međurazgovora“ u kojima s vremenske distance analizira vlastite stavove, a što ih u njezinu drugom izdanju 2004. nadopunjuje s deset fenomenalno napisanih portreta glumca, Violić nas iznenađuje novom knjigom. Zapravo su „ogledi i pamćenja“ izvrstan podnaslov što opisuje dinamičnu heterogenost ove uzbudljive kazališne knjige, koja je i memoarske naravi, nevjerojatno osobna i otvorena. Zanimljivo kako je Violićeva autobiografija ujedno i (sada već) povijest poetike jednoga kazališnoga razdoblja koje je obilježio Gavella i njegovi redateljski učenici. Analizirajući svoja redateljska iskustva, i u ogledima ove knjige s jedne strane bavi se analizom dramskoga teksta, a s druge kazališnim i političkim kontekstom koji dominira u devedesetima te bitno određuje i vrednuje njegovu redateljsku poetiku. A u tom našem teatru teško je preživjeti ako si izvan klana, izvan sustava, izvan neke nametnute političke mode: Violić je uspio ostati svoj, nije se pokušavao mijenjati i prilagođavati, ne iznevjerivši tako svoj senzibilitet, svoj osjećaj za teatar, glumca i literaturu. Ne znam da je i jedan redatelj ispisao tako otvorene stranice o suočavanju sa svojim sve manjim umjetničkim sudjelovanjem u kazališnom životu i vremenom sve manjim režiranjem, a koje vjerojatno dolazi s godinama, kao što s godinama dolaze neki novi klinci i kao što s godinama nestaju generacije redatelja i glumaca s kojima si dijelio svoju nezaboravnu kazališnu mladost.

Violićevo autobiografsko razotkrivanje doživljaja te kazališne starosti tako je neskriveno, snažno i duboko, ono fascinira hrabrim otkrivanjem osjećaja s druge strane kazališne medalje koju svi u tim istim godinama „treće dobi“ ne pokazuju, a pogotovo ne ispisuju.