

Naglašavanje “masovnog” karaktera međuratnog europskog fašizma odavno je postalo uobičajena stvar. Već dugi niz godina brojni kritičari tumače fašizam kao fenomen masovnog društva, možda i krajnji izraz masovne politike. Ova studija dekonstruira tu uvriježenu percepciju. U njoj se tvrdi da povezivanje fašizma s masama predstavlja značajnu redefiniciju pokreta koji je sebe doživljavao i izražavao kao agresivno odbacivanje ideala masovne politike, pa i masovnog društva i masovne kulture u širem smislu.
Po njoj, dakle, fašizam nije “omasovio” društvo nego je bio vrhunac dugotrajnog nastojanja elita i srednje klase da ga “odmasove”. Vječno prijeteću masu – koja se smatrala plebejskom i neposlušnom – trebalo je natjerati na pokornost i zamijeniti je navodno superiornim kolektivnim entitetima poput nacije, rase, ili naroda. Usredotočujući se na talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, ali razmatrajući i druge fašističke pokrete i pojedince u Europi između dva rata, ova knjiga pronicavo pokazuje da je fašizam najbolje shvaćati kao bjesomučno opiranje onome o čemu je Elias govorio kao o “procesu civiliziranja” i što je Marx nazivao “društvenom jedinkom”. Fašizam je, iznad svega, bio pobuna protiv – rečeno Nietzscheovim riječima – miroljubivih, prosječnih i egalitarističkih “posljednjih ljudi”.
Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7.53450 kn