Fašizam i mase

Naglašavanje “masovnog” karaktera međuratnog europskog fašizma odavno je postalo uobičajena stvar. Već dugi niz godina brojni kritiča­ri tumače fašizam kao fenomen masovnog društva, možda i krajnji izraz masovne politike. Ova studija dekonstruira tu uvriježenu percepciju. U njoj se tvrdi da povezivanje fašizma s masama predstavlja značajnu rede­finiciju pokreta koji je sebe doživljavao i izražavao kao agresivno odbaci­vanje ideala masovne politike, pa i masovnog društva i masovne kulture u širem smislu.

Po njoj, dakle, fašizam nije “omasovio” društvo nego je bio vrhunac dugotrajnog nastojanja elita i srednje klase da ga “odmasov­e”. Vječno prijeteću masu – koja se smatrala plebejskom i neposlušnom – trebalo je natjerati na pokornost i zamijeniti je navodno superiornim kolektivnim entitetima poput nacije, rase, ili naroda. Usredotočujući se na talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, ali razmatrajući i druge fašističke pokrete i pojedince u Europi između dva rata, ova knjiga pronicavo pokazuje da je fašizam najbolje shvaćati kao bjesomučno opi­ranje onome o čemu je Elias govorio kao o “procesu civiliziranja” i što je Marx nazivao “društvenom jedinkom”. Fašizam je, iznad svega, bio po­buna protiv – rečeno Nietzscheovim riječima – miroljubivih, prosječnih i egalitarističkih “posljednjih ljudi”.