Svila nestala, škare ostale

Naslov nove knjige Irene Vrkljan Svila nestala, škare ostale upućuje na početak njezina pripovjednog opusa, romana Svila, škare, od čijega je prvog izdanja prošlo dvadeset godina. Međutim, taj povratak početku nije zatvaranje kruga, u kojem bi se točka početka i završetka stopile u jednu, nego novo originalno djelo samoironične pripovjedačice. Svila nestala, škare ostale nastaje u vremenu prisilne selidbe Irene Vrkljan iz književno osvjedočenog i čitateljima poznatog stana u berlinskoj Mommsenovoj ulici na novu adresu koju nam – iz posve literarnih razloga – ostavlja tajnom. Ta fizička selidba, koja se, kako se kaže, događa pod stare dane, predstavlja faktičku okolnost pisanja koje sumira životni tijek. No, kao što to kod Irene Vrkljan u pripovijedanju često biva, ta je sumacija osobita i osobna, nikakva formalna računica i evaluacija jasnog slijeda, nego niz istrgnutih trenutaka sjećanja, što tamnijih, što svjetlijih.

Za one koji poznaju pripovjedne motive Irene Vrkljan bit će jasno kako nije riječ o nasumičnom izboru slika sjećanja, nego o lirski istaknutim ključnim momentima koji su se oblikovali u njezinoj prozi od romana Svila, škare, preko Marine ili o biografiji, pa sve do testimonijalno obilježenih Naših ljubavi, naših bolesti. Pa ako su one stvarne škare kojima se režu papiri i izrezuju lica s fotografija (ili čak uništavaju cijele) ponekad tupe, autoričine pripovjedne škare jasne su i oštre, ne oklijevaju u svome poslu odjeljivanja bitnog od nebitnog.

Budući da je pripovijedanje Irene Vrkljan izraslo iz ranije poezije, ne čudi da u ovome dodirivanju početka i kraja, u ovom ispisivanju i opisivanju kruga koji je započeo romanom Svila, škare podatni i meki materijal svile zatraži i osvoji nadahnuti pjesnički izraz.