Imenik lijepih vještina II.

Već je konstatirano, ali valja iznova pritvrditi: raspon Jergovićevih esejističkih motiva kao da nema granica. Ni u područjima koja ga zanimaju, ni u autorima i djelima o kojima piše. I kada se taksativno navedu prva – književnost, slikarstvo, televizija, film, fotografija, muzika, dizajn, povijest, radiofonija – nije sigurno da su navedena sva. A autori i djela? Tek taj registar najplastičnije otkriva svu nesvodljivu intelektualnu i čitalačku znatiželju i otvorenost Jergovićevu, nikakvim klasifikacijskim rubriciranjima i apriorizmima zarobljenu ni zakočenu. Jednakim intenzitetom pažnje i njemu ravnim tekstualnim erosom Jergović piše o Amosu Ozu i Zdravku Maliću, Malaparteu i Ivani Brlić-Mažuranić, Mladenu Ovadiji i Bruni Popoviću, Stojanu Vučićeviću i Marini Abramović, Georgiju Gospodinovu i braći Teofilovićima, Viktoru Šklovskom i Viktoru Klempereru, Lojzetu Kovačiću i Olgi Tokarczuk, TV seriji Babylon Berlin i Amiri Medunjanin, Janu Kottu i Vladimiru Pištalu, Tvrtku Kulenoviću i Vladimiru Vojnoviču, Dragoslavu Mihailoviću i Bori Ćosiću, Jurju Križaniću i Olgi Zirojević, napokon (i najčešće) o dvojici ekstremno razmaknutih književnih i životnih stranaca, a tako usudno naših – o Krleži i Andriću. Jergović, hvala bogu, nije kritičar; njegov analitički aparat je u svježini njegova doživljaja i u snazi njegova teksta, a aksiološki stav i sud sadržani su u samome izboru djela i autora. On, naime, piše o onima koje voli, s kojima se suživljava i u kojima otkriva vrijednost; onima drugima se ne bavi. Njegova je esejistika, naprosto, slavljenje umjetnosti i dobroga pisanja, u svojim najboljim trenucima ravna onome i onima o kojima piše. — Ivan Lovrenović