Potresi: divovi koji se ponekad bude

Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinu da idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umije zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokokainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu...

Miljenko Jergović (iz predgovora)