O najmanjem i još manjem

Raznorodne zapise Hrvoja Jurića, koji su nastajali između 2015. i 2023. godine, moglo bi se opisati kao „poetske eseje“, premda je ponegdje ono što se čini kao esej mišljeno kao pjesma, a ono što izgleda kao pjesma zapravo je esej, putopis ili čak reportaža. Objedinjuje ih to što govore o onom najmanjem, pa i o onom još manjem: od onih nesretnika koje smo se naviknuli zvati migrantima, a koji su najmanja braća i sestre današnjeg čovječanstva, preko ne-ljudske braće i sestara, koje zovemo životinjama, odvajajući ih tako neprijelaznim zidom od sebe, premda smo i mi ljudi životinje, do još manjih bića, stvari i pojava, naposljetku onih nevidljivih, među kojima su i oni za koje se ne može sa sigurnošću tvrditi da postoje.

* * *

Problem migracija: socijalne pukotine i politički potresi koji nastupaju zbog epohalne i epske seobe narodâ. Problem migracija: također, izazov za humanost pripadnikâ domicilnog stanovništva koje se iznenada i u velikim razmjerima suočava s drukčijim i Drugim, što se isprva uvijek percipira kao nepoznato i prijeteće. Problem migracija: prije svega, sudbine nesretnikâ koji s Bliskog istoka, Indijskog potkontinenta i Afrike predugim putevima dolaze na Balkan ne bi li produžili za Zapadnu Europu, „Bliski Zapad“, ali zaglave kod nas sa svojim problemom koji neizbježno postaje i naš.

* * *

školovanje je krivo. da su mi samo rekli da se sve živo i neživo sastoji od bezbrojnih nevidljivih elemenata, i da to možemo istraživati na različite načine, ali da nikad nećemo saznati sve o tome – mnogo bih više znao o svijetu, i svijet bi mi bio mnogo bliži. ovako se, pak, već četrdesetak godina borim s periodnim sustavom elemenata, i s logaritamskim tablicama, kalendarima, katekizmima, pravopisima – i bezuspješno sklapam u sebi svijet koji postoji izvan mene, i bez mene, i jedno je – i ponekad pomislim, ali nikako da povjerujem, da je znanje bogatstvo slobodnih, a ne disciplina siromašnih.

Hrvoje Jurić