GRIMIZNA I BIJELA LATICA

Sjajnu priču moguće je izgraditi jedino iz sjajno postavljenih likova: takvih koje pogone nužnosti, društvene okolnosti i nagoni, a ne intelekt i moral. Svaki od tih likova postupa onako kako je to iz njegova očišta i karaktera najlogičnije i čitatelju najprihvatljivije, sa svakim od njih može se poistovjetiti, a opet ti izbori u sudaru sa svjetovima drugih likova postaju upitnima, pa i tragičnima. U cijelome romanu stalno se događa zlo, ali ni jedan lik nije zao, dapače, svi su uglavnom dobronamjerni. U tome se sastoji Faberovo majstorstvo. Svaka Čehovljeva puška na zidu opali petsto stranica poslije, svaka rečenica vrati se negdje kao bumerang, svaka logična odluka negdje nekome presuđuje, bila ona povlačenje cijevi za isušivanje prostorije, ostavljanje trule stube godinama nepopravljenom ili uzimanje kočijaša u službu. Faber se neumorno vozi od vrha do dna: od neustrašivih opisa erotskih susreta najizravnijim rječnikom do kićenoga izražavanja plemstva, njihovih složenih jela i još složenijih odjevnih predmeta. Od raskoši viktorijanske romančine do suvremenih rezova i fleševa, od enciklopedijskog istraživanja do zvukovne plastičnosti crtanog filma, ova knjiga ima sve, pa i napetost kriminalnog romana, iako to nije. U klasičnome krimiću zločin je anomalija u odnosu prema uređenome svijetu, a cilj je riješiti zločin i tako ga uklopiti u uređeni svijet. A u ovome romanu cijeli je svijet kriminalno neuređen i prema toj činjenici jednako su nemoćne i anglikanska i katolička crkva.