Tihe kuće

“Iskreno, ne mogu reći da osjećam tugu, barem ne onu primjerenu nečijoj smrti. Mi smo ipak jedva bili poznanici, kako je ljeto odmicalo, tako su i oni u mom sjećanju sve više blijedjeli kao punokrvne, stvarne osobe. Polako shvaćam da je upravo nesrazmjer između prolaznosti našeg druženja i trajnosti njegove smrti ono što budi nešto u meni, nešto što bi, ako već nije tuga, onda mogla biti jeza.”

Zbirka Tihe kuće, književni prvijenac Gorana Glamuzine, obuhvaća šest priča koje povezuju likovi u različitim identitetskim i egzistencijalnim prijelaznim stanjima. Iza zidova ovih tihih priča, koje odlikuje izbrušena, gipka i skladna rečenica obogaćena neočekivanim i osvježavajućim metaforama, nalazimo različite aberativne međuljudske konstelacije koje destruiraju i ponovno konstruiraju složen i problematičan pojam obitelji ili općenito bliskih odnosa.

Bez prejakih gesti ili potrebe za efektima, ove priče otvaraju se polako, stvarajući atmosferu i pojačavajući napetost koja nikad, pa ni onda kad se u mraku naglo upali svjetlo, kao u dječjoj igri u naslovnoj priči, ne završi jasnim ni predvidljivim razrješenjem niti je autorova namjera uvjeriti nas u to da bi ono bilo moguće. Otvorenost Tihih kuća stoga možda upućuje i na mrak u nama samima za koji ne postoji prekidač ni jednoznačan odgovor, ali postoji potreba da ga se osluškuje i ispita, da mu se dâ oblik.