

Za De Carla arhitektura je „proces“ koji se bazira na participaciji – sudjelovanju svih aktera u projektu. On prožima arhitektonski dizajn sa životom i potrebama svojih budućih korisnika, pokušavajući nadvladati koncept arhitekture kao jednog individualnog kreativnog akta. Sa svojom serijom članaka i publikacija postavlja u krizu načela "onečišćenja, autonomije, samodostatnosti" koji su opteretili modernu arhitekturu čineći je neshvatljivom za svoju publiku: za De Carla arhitektura postaje "realna utopija", konstruirajuća platforma zajednice. Dobroletovo izdanje donosi osam De Carlovih tekstova na temu participacije u arhitekturi po izboru urednika Alberta Franchinija i Luke Skansija.