Čemu sve to i druge pjesme

Pjesnik koji je puno čitao druge pjesnike i družio se s poezijom i pjesnicima, koji nema straha da će biti neizvoran ako se osloni na rimu, koji se ne boji iznijeti načela svoje poetike, ironično i autoironično progovara o stanju svijeta: od stanja duha stanara stambene zgrade, preko stanja duha u hrvatskoj poeziji, do stanja svijeta općenitije, koje se definira svakom našom odlukom: da pišemo ili ne pišemo, kako da to činimo, koje motive i koje opsesije, analize ili sinteze? Pjevajući s dosta budne svijesti, bez snova i iluzija, o svojem okruženju, ali izbjegavajući ton stvarnosne poezije, gradeći neki polulakrdijaško-melankolični pjev, ova poezija sintetizira ipak više negoli analizira, ili to čini u podjednakoj mjeri, gradeći svojim ponekad i uličnim žargonom jedan svijet prepun pitanja o vrlini, o časti, o hrabrosti, o sućuti i o našoj želji da poezijom odgonetnemo baš sve, da nam ona bude i vodič za život, i utjeha od kaosa, ali ona to ne uspijeva biti, iako se piše i dalje, i pisat će se. (Irena Matijašević)